Page 18 - Josephus Zanchi: Dissertatio de mutuo commercio, inter mentem humanam, et corpus

272 Zanchi, J., Disertacija o uzajamnom odnosu …, Prilozi 63–64 (2006), str. 255–289
tijelu. A da se iz zajedništva našeg duha s onečišćenim tijelom rađa u nama
zla požuda, to ne samo da sami neprestano doživljavamo nego je i toliko
jasno izražen nazor i u Svetome pismu i u svetih otaca da u to ne treba ni-
malo sumnjati. Jer poučavaju nas i prve Božje riječi da nam je tijelo najveća
smetnja da u slobodi razmišljamo o božanskim stvarima i da ih s ljubavlju
slijedimo. »Jer propadljivo tijelo«, kaže božanska Mudrost, »tlači dušu, i
ovaj zemljani šator pritiskuje um bremenit mislima« (Mudr 9, 15). Apostol
Galaćanima: »Tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela« (Gal 5, 17). Isto
tako Rimljanima: »Vidim u svojim udovima drugi zakon koji se bori protiv
zakona moga uma te me zarobljava u zakon grijeha koji je u mojim udovi-
ma« (Rim 7, 23). Nebrojena su druga takva mjesta u Svetome pismu kojima
je jasno naznačeno da smo sada tako načinjeni  kao što je izvrsno zapazio
sveti Augustin u knjizi O dvjema dušama protiv manihejaca, br. 19  da »na
nas može djelovati i žudnja preko tijela i čestitost preko duha«.
Kaže i Wolff (§ 545) da »nijedan sustav koji objašnjava uzajamni odnos
duha i tijela ne može biti protivan Svetom pismu ako se u nj ne umiješaju
pogreške koje mogu i moraju izostati«. No pitam slavnoga muža može li i
mora li opstati sustav prestabilirane harmonije iako se uzima da promjene
u osjetilnim tjelesnim organima ili  da se poslužim njegovim riječima 
materijalne ideje u mozgu zaista nešto pridonose proizvodnji opažaja i že-
lja. Ako bi se naime to tvrdilo, rekao bih da Wolff sam u sustav prestabi-
lirane harmonije unosi pogrešku koja može i mora izostati, kad kaže da u
ovom »sustavu prisutnost materijalnih ideja u mozgu baš ništa ne pridonosi
proizvodnji opažaja«: pogrešno je naime, kako smo upravo rekli, da naš
duh u svojem razmišljanju ne ovisi o promjenama u tjelesnim organima.
Ako bi pak sustav prestabilirane harmonije mogao opstati samo kad bi duh
u svojem razmišljanju bio potpuno neovisan o tijelu, i ako se zbog toga u
ovaj sustav ne umiješa pogreška koja bi mogla i morala izostati, kad se ta
neovisnost duha od tijela u samom sustavu ukloni s prvoga mjesta, nužno
ostaje da je sustav prestabilirane harmonije protivan Svetomu pismu, prem-
da se nikakva pogreška ne unosi u nj iz zlonamjernosti. Očito je naime da
je izvanredna pogreška protiv Svetoga pisma i otaca reći da ljudski duh u
opažanju i željenju stvari nikako ne ovisi o tijelu s kojim je spojen.
Iz ovoga je jasno da ne treba slušati Wolffa kad kaže: »Nakon što se
otkrila istina, čast ovisi samo o tome da se, kakav se god sustav branio, u
njega ne umiješaju pogreške koje se ne odnose na njega, nego moraju prema
zakonima dobre metode izostati; a filozof ne remeti filozofska načela ko-
jem se god mišljenju o tom uzajamnom odnosu priklonio« (§ 546). Jasno