Page 28 - Josephus Zanchi: Dissertatio de mutuo commercio, inter mentem humanam, et corpus

282 Zanchi, J., Disertacija o uzajamnom odnosu …, Prilozi 63–64 (2006), str. 255–289
koji uopće ne ovise o odluci duše, nego se u nama izvode htjela to duša ili
ne. Takvi su pokreti srca, utrobe, crijeva itd.: svi su takvi da ih se na zapovi-
jed duše ne može spriječiti. Nasuprot tomu šetanje, govorenje itd. voljni su
pokreti, jer se izvode samo na zapovijed duše.
Smatram da sam gore, kao odgovor harmonistima, dobro pokazao da
ljudsko tijelo nije svojom strukturom određeno za izvođenje ikakva voljno-
ga pokreta, jednako kao što bi bilo nužno pripustiti nešto različito od tijela
što bi ga fizički odredilo da izvede takve pokrete. Budući da nijedno od bića
koja postoje izvan nas nije podložno zapovijedi našega duha tako da se čim
on hoće pomakne i kako se njemu sviđa razvija svoju snagu, i budući da ni-
jedno od tih bića ne može odrediti naše tijelo za pokret tako da bi se sam po-
kret mogao pripisati zapovijedi našega duha, dakle je odredbeno načelo tije-
la za voljne pokrete nama unutrašnje. Ne postoji pak u čovjeku ništa drugo
osim stvarne duše od čega bi mogla doći određenost tijela za voljne pokrete.
Sigurno to nisu životvorni duhovi: i oni su sami naime ili po sebi neodređe-
ni prema izvođenju bilo kakvih tjelesnih pokreta ili su po sebi određeni za
izvođenje stanovitog niza pokreta. Ako je prvo, postavljam pitanje po kojem
su to načelu koje je čovjeku unutrašnje određeni baš za jedan, a ne za drugi
pokret. Ako je pak drugo, onda tjelesni pokreti nisu slučajni, nego nužni,
upravo onako kao da su određeni samom strukturom tijela. Dakle, upravo je
racionalna duša ta koja određuje ljudsko tijelo za izvođenje voljnih pokreta,
uz očuvanu njihovu slučajnost i slobodu.
Na koji pak način i iz kojeg razloga duša određuje tijelo s kojim je po-
vezana za voljne pokrete, to nam je jednako nepoznato kao i način i razlog
iz kojega ljudski duh do nazočnosti tjelesne slike u mozgu u sebi proizvodi
ideju stvari izraženu tom slikom. Da bismo to mogli sa sigurnošću objasniti,
bilo bi isto tako nužno da nam prije svega priroda duše bude potpuno pozna-
ta i da dokraja upoznamo sve njezine sposobnosti. »Kad znamo dva broja«,
kaže slavni Jean le Clerc u prvom odjeljku Pneumatologije (6. poglavlje, §
16), »lako je znati koji zbroj nastaje kad se oni zbroje, a koji ne može nasta-
ti. Ali kad je jedan od njih potpuno nepoznat, tko bi se osim nerazumnika
usudio odrediti koji zbroj od njih ne može nastati? Slično tomu, oni kojima
je priroda i duha i tijela nepoznata ne mogu, ako ne žele biti nerazumnici,
odrediti iz kojeg razloga jedno od njih može ili ne može djelovati na ono
drugo.« Nadalje smatram kako je potrebno da nam bude posve jasno ne
samo to je li duh cio u cijelu tijelu i u bilo kojem njegovu dijelu ili je pak
prisutan samo u jednom njegovu dijelu, nego i kako je povezan ili s cijelim