Page 25 - Josephus Zanchi: Dissertatio de mutuo commercio, inter mentem humanam, et corpus

Zanchi, J., Disertacija o uzajamnom odnosu …, Prilozi 63–64 (2006), str. 255–289 279
na tijelo« (§ 621). Volio bih da slavni muž zna da su oni koji kažu »da se
u sustavu prestabilirane harmonije ne poziva na Božju volju ništa manje
nego u sustavu slučajnih uzroka« shvatili prestabiliranost harmonije, a da
potpuno zanemaruju koji je to razlog, različit od Božje volje i mudrosti,
zbog kojega se duša i tijelo, makar su zapravo dva međusobno neovisna
automata, tako skladno u djelovanju međusobno slažu da se čini kako u
svojim činima ovise jedan o drugome. I oni sami znaju »da se zbog potpune
ovisnosti stvorenja o Bogu ne može dogoditi a da se na kraju ne dođe do Bo-
ga«. Ujedno oni misle, i to je zacrtano, da se prirodni učinci smiju pripisati
Bogu kao sveopćem uzroku samo tada kad su pojedinačni uzroci u prirodi
već određeni. Neka ovo pokaže, kažu, sam slavni muž kad ga se pita zašto
predodžbe stvari u duši po ustaljenom zakonu odgovaraju tjelesnim promje-
nama, a tjelesni pokreti htijenjima duše; i tad će se složiti s njim da između
harmonista i okazionalista postoji velika razlika. Jedino neka se čuva da
tad ne proturječi samomu sebi, jer je prije bio rekao da se »u cijeloj prirodi
ne može pronaći ništa po čemu bi se razumjelo da je mogla nastati ona pre-
stabiliranost; susljedno tomu, u cijeloj prirodi ne postoji dostatni razlog te
je stoga sama prestabiliranost čudo« (§ 629). Ipak neka mu ne bude mučno
ako se mi ne možemo složiti s njim kad kaže (§ 638 i § 639) da je »sustav
prestabilirane harmonije posve vjerojatan i da ga treba pretpostaviti ostalim
sustavima koji objašnjavaju uzajamni odnos duše i tijela«.
Četvrto poglavlje
Pokazuje se što se može smatrati vjerodostojnim u vezi s uzrokom
odnosa duha i tijela
Premda je, kako na svoj način izvrsno primjećuje Tulije u prvoj knjizi O
prirodi bogova (32. poglavlje), lakše dokazati da je nešto krivo nego pronaći
ono što je istinito, i to ponajviše vrijedi kad se traži uzrok uzajamnog odnosa
između duha i tijela, ne smijemo zbog toga mimoići ovo pitanje zadovoljni
što smo pobili mišljenja drugih o tome. Jer i sam Tulije svjedoči o tome da
je »iscrpljenost od istraživanja ružna, dok je ono što se istražuje osobito
lijepo« (O krajnostima dobra i zla I, 1). Te da »samo istraživanje i najvećih
i najskrivenijih stvari sadrži u sebi protivljenje, da, pojavi li se nešto što se
čini posve istinitim, duh obuzima najprofinjenija naslada« (Akademika 4,
41).