262
Zanchi, J., Disertacija o uzajamnom odnosu …, Prilozi 63–64 (2006), str. 255–289
§ II.
Uzajamni odnos duha i tijela objašnjen po sustavu slučajnih uzroka nije
održiv bez ljudske slobode
Čovjek nema nikakvu slobodu ako je njegov duh potpuno lišen svake
sposobnosti djelovanja. Ukoliko nesposobnost duha ne sprečava da se utvr-
di kako se duh slobodno kreće kada djeluje, ni nesposobnost tijela neće spri-
ječiti da se ustvrdi kako se tijelo kreće potpuno slobodno kada ga pokrene
vanjski uzrok. U tijelu pak nema ni traga slobodi, kao što svi znaju, dakle
nikakve slobode neće biti ni u duhu ako se ustanovi da je sâm duh sasvim
nepokretna supstancija. Iz toga jasno slijedi da je ljudski duh, priznamo li
sustav slučajnih uzroka, potpuno lišen svake sposobnosti djelovanja. Nai-
me, ako bismo htjeli ustrajati na nauku toga sustava, htijenje i ne-htijenje
nalaze se u duši na isti način na koji se u njoj događaju predodžbe stvari.
Kao što, naime, prema njihovu mišljenju, jedino Bog utiskuje ideje stvari
prilikom osjeta koji se događaju u osjetilnim organima, tako i htijenje i ne-
htijenje istom tom duhu udjeljuje jedino Bog, bilo prilikom opažaja, koje
je u duh već bio utisnuo Bog, bilo prilikom kakvih osjeta koje isto tako
On proizvodi u tijelu. Slavni Malebranche, koji je najveći među
okaziona-
listima
, sigurno ne pravi nikakvu razliku između načina na koji se u duhu
događaju opažaji stvari i načina na koji nastaje želja za njima. Kaže, naime,
u 2. dijelu 3. poglavlja VI. knjige
O traženju istine
: »No ne samo da tijela
ne mogu biti istinit uzrok bilo čega; čak se i najplemenitiji duhovi nalaze u
istoj nemogućnosti. Ništa ne mogu spoznati ako ih Bog ne prosvijetli, ništa
ne mogu osjetiti ako ih Bog ne promijeni. Ništa ne mogu htjeti ako ih BOG
ne primakne sebi«. Aduh ne djeluje, već se na nj utječe kada odnekud dobije
ideje stvari. Dakle ne djeluje, nego se na nj utječe dok neku stvar odbija ili
prema njoj gaji ljubav, i stoga, kao što nije slobodan u opažanju stvari, tako
nije slobodan ni kada ih želi.
Reći ćeš: Bog čovjeka neprestano potiče k dobru
općenito
, a o ljudskoj
volji ovisi da taj poticaj odredi, jasno, tako da više teži za jednim pojedinač-
nim dobrom nego za drugim.
No stvari stoje suprotno, i to, kao prvo, zato što se volja određuje prema
pojedinačnom dobru u onoj mjeri u kojoj to hoće. Naime, određenje volje
jest htijenje samo. Dakle, ili htijenje aktivno potječe od volje, ili poticaj va-
lja izvesti od Boga, no ne kao toliko općenit, nego više kao određenje volje
prema jednome.
1,2,3,4,5,6,7 9,10,11,12,13,14,15,16,17,18,...35