Page 14 - Josephus Zanchi: Dissertatio de mutuo commercio, inter mentem humanam, et corpus

268 Zanchi, J., Disertacija o uzajamnom odnosu …, Prilozi 63–64 (2006), str. 255–289
postojanom zakonu da, kao što savršenost učinka odgovara snazi uzroka i
izjednačuje se s njome, tako opažaj stvari razmjerno odgovara utisku koji
se dogodio u osjetilnom organu, i to tako naime da je opažaj jasniji ili mut-
niji prema tome koje je jačine bio utisak. Slično, ako u duši nastane želja
za pokretom, smjesta uslijedi pokret tijela; on traje toliko dugo koliko se
sviđa duši, a prestaje čim to duh poželi, tako da pokrenuti udovi miruju.
Dakle, ako takva veza, koju iskustveno uočavamo između određenih opera-
cija duha i nekih tjelesnih pokreta, nije dostatni razlog da bi se reklo kako u
izvršavanju svojih zadaća duh zavisi na neki način od tijela i tijelo od duha,
tada ni ona vrlo slična veza, koja se na isti način u iskustvu događa između
stvarnog uzroka i njegova učinka, neće nam biti dostatni razlog da im s
pravom dodijelimo naziv uzroka i učinka. I stoga je ili netočno da su duh i
tijelo uzajamno potpuno neovisne supstancije, ili pak treba reći da nismo u
stanju sa sigurnošću odrediti stvarni uzrok ikojeg prirodnog učinka ukoliko
se oslanjamo na iskustvo.
Možda će se netko suprotstaviti i reći da se iz veze koja se nalazi izme-
đu toga dvoga ne može valjano zaključiti da je jedno drugome uzrok ako bi
s druge strane stajala činjenica da nema među njima sukladnosti koja zahti-
jeva da se jedno s pravom proglasi uzrokom drugoga, i stoga da se duh ne
može ustanoviti kao uzrok tjelesnih pokreta, budući da je nesukladan da bi
ih proizvodio. No stvari stoje suprotno, jer neka se sasvim slobodno kaže da
duh ne može utjecati na tijelo tako da bi ga mogao nagnati na pokret: nama
priroda duha nije tako poznata da bismo mogli sa sigurnošću tvrditi što on
može, a što ne može. Znamo da je duh misleća supstancija, a ne znamo po-
sjeduje li tu jednu sposobnost. Veza koja je prisutna između njegovih želja
i nekih tjelesnih pokreta dokaz je da u njemu postoji još jedna sposobnost,
makar mi ne poznavali način na koji je ostvaruje. No o tome ću opširnije
niže. Neka zasad bude dovoljno upozoriti na to da se smatra kako je naš duh
nesukladan (improportionatus) da bez dostatnog razloga pokreće tijelo uz
koje je vezan.
Međutim, u vezi s time uzbunjuje me način na koji Wolff u Racionalnoj
psihologiji (§ 618) pokazuje kako se »iz niza tjelesnih pokreta može izvesti
dovoljan razlog zašto se u duši rađaju opažaji i želje. I obratno, iz niza opa-
žaja i želja u duši može se izvesti razlog zašto se u tijelu javljaju pokreti«.
Ovo je dokaz kojim on to potkrepljuje: »U duši se«, kaže, »događa niz opa-
žaja i želja stvorenih vlastitom snagom, izvan svake stvarne ovisnosti duše
o tijelu; a u tijelu se događa slijed pokreta koji se jedan za drugim rađaju iz
sebe po sili mehanizma, i koji ovise o utiscima koje je pojavni svijet ostavio