68
liostno poviesti može zato samo relativno biti, te iz vremenih
momenta proizlaziti; i tko se sam neće da obmanjuje i da
stvari izkrivljuje — mora se zaviek u toj znanosti absolutnih
mjerila vrieđnosti odreći
“. 19
Na to ćemo odgovoriti sliedeće. Neosnovan je Lorenzov
strah, da bi uporabom etike postala poviest služavkom njenom.
Ta ako ona dosad nije postala služavkom mnogobrojnih zna
nosti, kojih resultate nuždno treba, zašto da ju baš u tom slu
čaju stigne ta sudbina? Historiografija smatra ocjenjivanje vrieđ
nosti dogadjaja povjestnih svojim principom. Za ocjenjivanje
pako potrebna su mjerila: a ta mjerila baš su resultati etike.
Ti resultati jednako su dakle nužđni za poviest, kao što
su joj potrebni resultati ostalih pomoćnih znanosti. Mi i ne
ćemo ino, nego da etika bude poviesti na pomoć sa svojimi
mjerili.
A li ta mjerila sü absolutna, a Lorenz traži mjerila rela
tivna, mjerila vezana uz vrieme. Držeć se valjda načela „Tem
pora mutantur, et nos mutamur in illis“, trebati će bar za
svako stoljeće mjerila druga. A pošto su mjerila principi, to
će poviest počivati 11a bezbroju takovih principa. Dok druge
znanosti idu za tim, da svoje principe svedu na što manji broj,
Lorenz hoće, da broj principa povjestnih pomnoža. I dok razne
znanosti teže za absolutnim, poviest ima biti čedna i zadovo
ljiti se s relativnim.
Lorenz misli, da će poviest time u vrieđnosti poskočiti.
„Jer dočim se one absolutne vrieđnosti, kako jasno poglavito
na Schlossern pokazasmo, nisu uzimale iz poviesti, već su se
od đrugud unosile, prištedilo se tim exaktno i metodicno iz-
pitivanje onih momenta, koji kao prave historičke vrieđnosti
povjestničara usposobljiiju, obćenito vrieđan sud 0 'pojedinih
pojavih izreći
“. 20
