64:
vidi, kojih li motiva produktom jest dotično djelo. U tom pako
postupku sliedi ona ruka strogo zakone moralne — a ti zakoni
su etične ideje.
Ovo upravo ovlaštuje i nas, da rečene ideje apliciramo
na poviest kao voljni tvor čovječanstva, i da tako razsuđimo,
gdje li je taj tvor u skladu, a gdje li u neskladu s onimi ino-
ralnimi zakoni. Zato evo imade historik prikazati cio razvoj
naroda: dakle ne samo, sto se je sbivalo u razno vrieme, niti
samo pragmatični savez, već on ima pokazati, koji narod i
koje stoljeće riešilo je valjano svoju zadaću životnu, a koje
toga učinilo nije. Onda je tek poviest „magistra vitae“ i „lux
veritatis“ a najpače „sudište svjetsko“ — inače je ona pukom
sbirkom brojeva, imena i data
. 14
Odatle se razabire težko zvanje profesora-historika. On
prije svega mora sam da bude etičnim čovjekom, ako hoće,
da poviest razumie pravo, te da ju je vriedan predavati. Zato
i pravom reče Held: „Kod izbora učitelja valja najprije paziti
na karakter i pedagožku sposobnost, a onda tek na znanje . . .
jer učitelj ima biti povjerenikom države, crkve, obćine, rodi
telja i djece
“. 15
To valja sigurno najviše za profesora struke historične;
on bo se bavi voljnimi čini čovječanstva — kao najvriednijim
predmetom svega mišljenja u obće.
Bilo ih je već prošloga vieka, koji su etiku posvema
unosili u poviest. Nebje to dakako etika Herbartova. U to
doba evala je filozofija Kantova, koja si je u svih znanostih
našla pristaša, pa zato ni na poviest nije mogla ostati bez
dojma. Medj timi povjestničari prvo mjesto zauzima Schlosser.
Sjetimo li se onoga, što smo spreda govorili o etici
Kantovoj, možemo lahko ocieniti uspjeh Schlosserov, Tu ćemo
