73
počini sto slična“ . I kad je došao u Rim, ne htjede provesti
svakovih zakona, koji su za tim išli, da se što prije pomogne
biednim stališem. Malo vremena iza toga našli Scipiona jutrom
mrtva u postelji. Otaj razoritelj Kartage i Numancije — ne
dobi ni javna pogreba...
Čudno bi bilo pripoviedati takove sgode, a ne pomisliti
pri tom na ideju pravednosti, koja no traži odmjenu dobra i
zla čina. Historija je puna takvih primjera, gdje je za zlim
činom sliedila namah odmjena kao grom za bljeskom. To se
dade pokazati u svih važnih ma i kako zamršenih pojavih hi-
storičnih: poimence pako 11 propasti raznih naroda i država.
Razumieva se samo sobom, da će se takvom sgođom mo
rati reći i to, kako su takvi narodi i države riešili u drugom
pogledu, poglavito pako u pogledu kulturnom, zadaću svoju.
Ovo će biti potrebno zato, da si gdjekoj lahkoumni mladić
nebi možda pomislio: „Kad je taj narod propasti morao —
neću da se za nj zanimam!“
Rokosmo spreda, da ideja pravednosti nalazi svoju kul
minaciju u pitanju o smrtnoj kazni. Zdrav nazor i u tom po
gledu moći će nedvojbeno historik u mladeži razviti. Poviest
ima dosta takovih primjera. Da spomenemo samo ođsuđu
Marije Stuartove, Karla I. englezkoga kralja. Zrinjskoga i
Prankopana. Svaki od ovih slučajeva imat će se etički druga
čije prosuditi . . . Historik bi dakle morao poznavati i kazneno
pravo? Toliko bi svakako morao znati o pravu, koliko o tom
etika uči.
A li pitanje o emancipaciji valjda se neće moći upora-
biti u poviesti? Hoće i ono. Tamo, gdje smo aplicirati mogli
pitanje socijalno, ondje će nedvojbeno naći mjesta i pitanje
žensko: reć bi da su oba ova pitanja uzko sraštena; oba su
proizvod kolizija istih etičnih ideja. U državi rimskoj poslie
punskih bojeva raste s bogatstvom i razkalašenost mnžkaraca
