77
duše bio Herder* — nii Herdera više Njemačka nema; a ne
znamo, imadu li ga narodi drugi.
Ovo su velike zapreke pisanju i naučanju poviesti, kako
ga etika zahtieva. Narav tih zapreka pretežno je politična:
što danas toliko znači kao — neetična. Zato one moraju pasti;
jer valja, da etika pobiedi.
Politika ima — velimo s Kantom — postati moralom;
a kad se to sbude, onda je i nadošlo doba vječnoga mira. To
je doba već Izaija naslućivao, kad 110 je rekao: „Doći će
vrieme, gdje će narodi mačeve pretvoriti u plugove, a koplja
* Plemenštinu Herderovu zasvjedočuju sliedeći redci iz njegove
poviesti. „Slaveni — piše on — bijahu dobra srdca, gostoradi, ljubitelji
svoje slobode, a neprijatelji razbojstva i grabeža. Sve to ih ne obrani
od ugnjetavanja, pače doprinio k njemu. Jer pošto nikad za tim težili
nisu, da obladaju svietom, te pošto ne imahu nasliednih ratobornih
knezova, a uz to radje plaćahu danak, samo da mogu s mirom obdje-
lavati svoja zemljišta, to su im mnogi narodi, a ponajviše pako nje
mački, strašno sgriešili. Već za Karla Velikoga počeše, pod izlikom
kršćanskoga poslanstva, ona ugnjetavanja, kojim je očevidno trgovačka
korist bila povodom. Junačkim Frankom moralo je dakako povoljnije
biti podjarmiti miran, poljodjelstvom i trgovinom baveći se narod, nego
li da sami te umjetnosti uče i izvode. Sto su Franci počeli, to su na
stavili Sasi. U cielih pokrajinah biše Slaveni izkorenjeni ili postadoše
nevoljnici, a njihova zemljišta biše podieljena medj biskupe i plemiće.
Iztočnu im trgovinu uništiše sjeverni Germani; njihovoj Vineti pripra-
više strašan konac Danci, a s njihovimi ostanci postupalo se u Nje
mačkoj onako, kao što Španjolci postupahu s Peruanci. Zar bi onda
čudo bilo, da je nakon stoljetna robovanja i nakon najljućega ogorčenja
slavenskih plemena napram njihovim kršćanskim gospodarom i razboj
nikom, blagi im značaj spao do bimbenosti i okrutnosti? Pa ipak se
svuda, a najpače u zemljah, gdje su kakvu takvu slobodu uživala, jošte
njihova stara značajka pozna. Po Slavene bijaše nesreća, što si uz
miroljubivost i radinost svoju ne mogoše stvoriti trajne uredbe vojne,
akoprem im junačtvo u žestokom odporu manjkalo nije; i to, da su
s jedne strane došli u doticaj s Niemi, a s druge strane s Tatari i
