78
u srpove“ . Možda će do toga časa minuti više vjekova, nego
li je minulo od Izaije do danas — od toga se ipak strašiti
ne imamo. Vrieme vječnoga mira sigurno je jošte daleko; nu
prosvjeta može učiniti, da se ono što prije javi.
Naučanje poviesti neće pri tom imati zadnje uloge; mi
se pače tvrditi usudjujemo, da će 0110 imati jednu od prvih.
Neka se samo poviest nauča na temelju etičnih ideja; neka
se ovaj čin hvali, a onaj kori, kako već koji zaslužuje; neka
se svuda dosljedno iztiče vječna pravda — to sve se neka čini
zato: nehi li djeca izpravila ono, što su stari skrivili. Na
mladjih ostaje sviet.
Bude li jednom novi naraštaj svakoga naroda uvidio ne
pravde, što su ih njegovi predji nanieli drugim narodom, onda
— čvrsto smo uvjereni — neće više kolebati: bili nepravdu
i dalje izvodio ili bi ju izpravio ljubavju i humanitetom; on
neće kolebati moći; jer
Tihano božji glas u svakom zvoni,
Tihano . . . ipak čujno . . . te ga goni,
Der to priljubi — onoga se kloni!25
Kad budu narodi sliedili ovaj glas; kad si budu za me-
djusobno nanesene nepravde vraćali, što im je najvrieđnije i
najplemenitije — onda su si osjegurali ne samo obstanak nego
Mongoli, od kojih su takodjer mnogo trpili i patili. Kolo vremena kreće
se ipak neprestano; i pošto Slaveni baš u najljepših predjelih Europe
obitavaju, — kad se ovi jednom obrade i trgovinom procvatu, i kad u
Europi — a drugačije ni ne može biti — mjesto ratobornosti zavlada
zakonost, koja će mirnu radinost i uzajamnost naroda sve više pospje
šivati — : onda ćete i vi, nekoć sretna i marljiva slavenska plemena,
od duga se sanka prenuti, okova se riešiti i krasne predjele vaše od
jadranskoga mora do Karpata, od Dona do Mulde svojinom smatrati i
u njih vaše stare svetkovine mirna rada i trgovine opet svetkovati
moći.“ (Ideen zur Philosophie der Geschichte. Izabranih djela sv. IV.
550— 551. Kurzovo izdanje. Hildburghausen 1871.)
