79
i vječni mir. Zato i reče Trendellenburg: „Postepeno usavr-
šenje iđejalnoga „čovjeka, onoga čovjeka, koji 11 sebi nosi pri
liku božju, sbiva se samo uzajamnostju naroda, koji si najbolja
materijalna i intelektualna dobra nzamjence vraćaju; izolirani
narodi gromađe su naprosto izvrgnute prirodi
, 26
Tako i jest. Samo u takovu slučaju i ođnošaju mogu
narodi postati čovječanstvom — jednim etičnim kozinom. U
svemiru neču se čarobniji sklad, nego li će se čuti u onaj
trenutak, kad se svi narodi zagrle kao braća. Kueaji srdaca
vasiona čovječanstva biti će najveličanstveniji slavospjev onomu
— koji no svemirom upravlja.
Takovu nancanjii poviesti, kako smo ga mi u radnji ovoj
razvili, imat će se već u nižih školah položiti temelj. Tu će
potrebno hiti uplesti u čitanke historična štiva i priče izkljn-
čivo etične tendencije.
Čitanke, koje se sada rabe u tih školah, ne odgovaraju
spomenutomu zahtjevu; štiva kao što su: žezlo cara Kuđolfa,
kapa ovoga, papuča onoga — ne imaju sigurno nikakva etična
znamena. Na to bi imali paziti i oni, koji izdaju listove
za djecu.
Ne samo niže škole, nego već i domaći uzgoj moći će
olahkotiti razvijeno gore naucanje i shvaćanje povjestno. Majka,
pripovjeđajuć djeci, valja da odabire takve priče, u kojih se
iztiče ova ili ona etična ideja. U tu svrhu hiti će nuždno iz
davati sbirke priča, koje mogu, nu ne moraju upravo hiti
sadržaja historicnoga.
U našoj domovini izlazi doduše mnogo sbirkä; nu lista
li čovjek u njih, to opaža, da ga možda ni svaka deseta priča
u rečenom pogledu ne zadovoljava. Naši pedagozi, koji svake
