70
niku podati kronologično osnovan, sistematičan pregled sve
ukupne poviesti, te ga s razvojem najvažnijih naroda kulturnih
poglavito grčkoga, rimskoga i njemačkoga, kao i sa znameno-
vanjem naroda izraelskoga za religiozni te kulturni razvoj čo
vječjega roda u toliko upoznati, da bude vrstan sadanjost u
njenih najvažnijih pojavih pojmiti, te da bude voljan i vješt
razmaknuti svoje historično znanje i zamisliti se u nj. U dru
gom pogledu ima obuka tako djelovati, da se na temelju ste
čena razumljenja učenikovo ćudoredno čuvstvo i mišljenje ople
meni sućiiću za dobro, liepo te istinito svih vjekova, da se nje
gova vjera u više neko biće, koje ravna čovječanstvom, ojači i
da se u njega pobudi sviestna ljubav za kralja i domovinu
“.22
To je — ne uzev u obzir poznatu njemačku ižkljncivost —
zaista krasan propis. Zašto da se on ne poprimi u nas? Zar
možda zato jer je njemački? To ne bi etično bilo. Niemci
su nam veoma mnogo skrivili — čemu da nam bar nečim
moralno ne odmiene? Oni su u pogledu pedagožkog naučanja
pojedinih struka silno napredovali. To im priznaju sami Fran-
cezi; poimence je plemeniti Michel Breal, koji u Francezkoj
zagovara njemačku naučnu metodu.
Navedeni propis završuje ovako: „Obzir na teleologijski
savez poviesti svjetske i priznanja vječnih zakona božjih valja
konačno smatrati najboljim rezultatom, koga učenik na temelju
ciele obuke ove sa sobom u život ponese
“. 23
Tako i jest. Ne
ponese li mladić s naukom historičnom u sviet osvjedočenje,
da jest neka pravedna ruka, koja upravlja čovječanstvom, onda
mu se i zbilja može poviest pričinjati galerijom krvavih slika,
što no prikazuju medjusobnn borbu naroda i pojedinaca —
takvi bo prizori uslieđ intensivnosti dojma najdulje ostaju na
pameti. A li kakve će si takav mladić stvoriti nazore o životu,
koji je takodjer historija? Na to pitanje odgovaraju moderni
pesimisti.
