62
Evo odgovora. Mi smo već gore spomenuli, da ne držimo za
nuždno u svih dogadjajih izticati pravdu vječnu, nego samo kod
važnijih, koji ne izčezavaju tako skoro iz mladićeve duše i kod
takvih, koji bi mu nemotivirani pravdom mogli srdce ogorčati.
Ako to stoji, onda u Eothovoj tvrdnji ne stoji ono „krivo“
. . . jer nije za cielo logično misliti, da bi akribina prikazi
vanja nemotiviranih ili nuždom motiviranih čina povjestnih
zajamčena bila, a da bi akribina istih čina samo motiviranih
vječnom pravdom mogla štetovati. Isto tako ne stoji ono „ne
izvedivo“ . . . jer se vječna pravda u poviesti dokazati može,
a ne može li se ona dokazati, to se ona barem naslućivati
dade. Ne stoji nadalje ni ono „uzaludno“ . . . jer je za razu-
mjenje vječne pravde dosta religiozno uzgojeno srdce, dočim
se nasuprot za shvaćanje kanzalnosti traži dozreli nm. Eothova
tvrdnja ne stoji napokon ni zato, što on sam na drugome mje
stu veli: „Poviest ima učeniku podati znanje obćenito ljudskoga,
a nipošto specijalno političnoga života, da nauči razumjeti —
ne, kako nerazum misli, svoje doba, već čovjeka kakov bijaše
vazda i svuda, te da u slikah staroga i novoga doba sama
sebe i biće svoje spozna. Poviest imade njegov ćudoredni sud
oplemeniti. A to sve će onda postignuti, ako profesoru povie
sti bude pred očima lebdio kao uzor nančanja onaj način, ko
jim je pisano sveto pismo, i ako bude dogodjaje ljudske sam
sa stanovišta ćudorednoga prosndjivao, to jest, ako djelovanje
pojedinaca i skupova bude sravnjivao s božjom vladom, koja
se pokazuje ne samo u objavi, nego i n ljudskom životu
“. 11
Tim je Eoth očevidno porekao ono, što je gore uztvrđio.
Ne uzev u obzir toga, da Eoth obiluje sličnimi protu
slovi, te sada poviesti veliku vrieđnost prisuđjuje, a sada joj
opet svaku vrieđnost otima — čini nam se, kao da se on
boji, da bi poviest, kad bi se ona na onaj naš način tumačila,
postala nekako vjerskom. Odtnd i njegovo kolebanje.
