55
Kad se dakle pita, kako se imadu shvaćati i tumačiti
povjestni čini, onda nam nije kolebati izmedj fizične i moralne
nužde, nego se neodvlačno odlučiti za ovu posljednju.
Spomenuli smo češće, da vriednost čovjeka stoji tek u
volji njegovoj — i to u volji determiniranoj etički. Je li čovjek
pukom makinom prirode: onda mu je volja mekanički đeter-
minovana — dakle neslobodna. Takvo svaćanje izjednačuje
čovjeka sa svakom sljeđnjom prirodnom stvari i otimlje mu
svako dostojanstvo. Historija, kojoj je to načelo provodičem,
postaje prirodnom znanosti.
Po tom dakako nebi etici u povjestnom naučanju bilo
mjesta, kako joj n svietu fizičnom u obće mjesta nema; ona
bi pače postala svuda suvišnom. Nu nema straha. Mi smo do
kazali, da je čovječja volja slobodna u granicah zakona, dakle
i čini voljni; zato i etika, koja te čine presudjuje, stoji na
čvrstu temelju.
Tko dopušta, da je ovaj ili onaj čin u običnom životu
dobar ili zao, te da je uzročnik istoga čina za nj moralno od
govoran: taj će morati ujedno dopustiti, da su takvi i histe
rični čini, koji no su takodjer ljudski. Etične ideje dakle i
njihove kolizije pa zato i etika u obće može se i mora se
uporabiti u tumačenju i naučanju povjestnom.
Ova naša tvrdnja nailazi na silan odpor sa strane velikih
muževa nekih, medj kojimi spominjemo u prvom redu englez-
koga historika Bueklea i njemačkoga pedagoga Rotha. Valja
najprije da s njimi izadjemo na čistac, a onda mnienje svoje
da podkriepimo primjeri historičnimi. Tim ćemo i završiti.
