47
Ovo mnienje hladoumnoga političara moramo odlučno
odbiti. Mi poričemo, da onakva alternativa u obće i postoji,
te velimo, da kad bi ona u istinu i postajala, žena bi imala
biti za ono prvo, nipošto pako za ono posljednje. Biedna pro
past znaci samo fizičnu smrt, prostitucija znači smrt moralnu;
a šta vriedi fizičan život, ako je 011 sramotom i neznačajnosti
okaljan ?
Znamo doduše, da je Mohl govorio sa stanovišta držav
noga; ali mi scienimo, da ni ovo stanovište ne smie biti za
emancipaciju: jer od koje koristi da ona bude državi? Eman
cipacija može joj samo pomnožati proletarijat ili povećati ne
moral — a na taj način ne može država doci do idejalne
prosvjetne države; 011a će se njemu približiti prije onakvimi
žrtvami: jer put u nebo vodi preko trnja.
Uzela se emancipacija u kojem mu drago od spomenutih
gore oblika, ona je vazda vrieđna, da podkopa državi temelje.
Poviest nas 0 tom lahko uvjeri. „Kod naroda propadajncih —
veli Roscher — opaža se često, da ponajprije socijalne, a dalje
pače i duševne razlike izmedj obaju spolova ponestaju. Što
više muževom nalik postaju žene, to više ženam podobni bivaju
mužkarci. Nije dobar znak, ako imade skoro toliko znatnih
spisateljica . . . koliko i spisatelja . .
. “22
Velikomu učenjaku
narodnoga gospodarstva jamačno je pred očima lebdio narod
njemački, koji se legijami svojih spisateljica toli rado ponosi.
Mislimo, da je Roscher s nekim strahom izustio, da tako biva
kod naroda propadajućih.
Slabih zagovornika našlo je pitanje žensko u svietu uče
nom; ali tim jačih našlo je ono u duševno i moralno surovoj
svjetini. Emancipacija nije zaista bolje sudbine ni zaslužila,
dok se ona bolje ne shvati. Žena se ima emancipirati, nu tekar
duševno: to zahtieva velika bieda, materijalizam, pa i buduć
nost čovječanstva; a osobito onda, ako je osnovano — što jako
