50
ljudi, koji neće, da tu okolnost shvate, te su u ocjenji
vanju vjera previše jednostrani i zapadaju tako u mnogo
brojne kolizije.
Ovo će valjati u obzir uzeti, kad se budu presudjivali
sukobi vjerski, köjimi obiluje historija. Uz to će biti nuždno
ne smetnuti s uma, da pored vjere u svakom slučaju stoji etika.
Iz konstrukcije njenih ideja vidjesmo, da ona ne treba vjerskih
principa, pače obratno: vjera treba etičnih ideja, ako hoće
konstrnovati pojam najvišega bića. Vjera baš tim u kolizije i
dovodi, što onaj, koji ju izpovieda, pođredjuje etične ideje svomu
vjerskomu čuvstvu, mjesto da protivno čini. —
Slično je s politikom.
I ona ima svojih stranaka baš kao vjera. Svaka od njih
preporuča stanovit način i stanovita sredstva, koja su tobož
vriedna, da državu privedu k žuđjenomu cilju. Pojedinci ipak
idu i dalje, te si utvaraju, da je tek način i sredstvo one
stranke politične, kojoj se sami pribrajaju, po državu spaso
nosno — a svako drugo da ju vodi u pogibelj.
To su politični fanatici. Oni misle, da je njihov politički
smjer od obsolutne vrieđnosti, a oni sami da su nepogrješivi.
To je i razlogom, da u njih nema ni traga presudjivanju
etičnomu. Politični fanatici grieše jednako proti svim idejam
etičnim kao i fanatici vjerski.
Zato je upravo nuždno, da etika bude podlogom politici,
ova bo ima pokazati, da etične ideje ne vriede samo za poje
dinca čovjeka, nego i za cielo družtvo, te razjasniti moralno
znamenovanje države i analizovati pojedine sustave, od kojih
državni organizam sastoji. Politika ima napokon pokazati, kako
ti razni sustavi, naime đružtvene uredbe za pravo, odmjenn,
upravu i prosvjetu moraju djelovati, da dovode do najvišega
cilja — do idejala ćudoredne slobode i do vječnoga mira.
„To je prazna teorija, u praksi je inako“ .
