51
Nu mi na to odgovaramo: osim toga, što se tu čini sofi
zam „etimoložki
“, 25
to u obće nije umovanje zdravo; jer odatle,
što nešto nije, ne sliedi, da ono ne ima biti. U davnini bilo
je mnogo toga teorijom, a danas je veće praksom. Za to jamči
poviest kulture. I n tom pogledu dakle politika naliči vjeri:
kao što vjera naime prosvjetom dobiva tekar savršeniji oblik,
tako ga prosvjetom dobiva i politika.
Još o domoljubju.
Pod domoljnbjem razumievamo čuvstvo ponosa, što no
ga pojedinac goji za cjelinu, kojoj pripada. Ovo čuvstvo u
nekih je jače, u nekih opet slabije, pa upravo uslied toga može
i ono dovoditi u kolizije. Evo kako.
Patriotizam jest u naroda ono isto, što je egoizam u
pojedinca. Kao što je potreban umjereni egoizam, tako je
nuždan i umjereni patriotizam. I pozitivna i negativna skraj-
nost obojega dovodi u etične neprilike. Pretjerani egoizam ide
za ostvaranjem neopravdanih želja, što je skopčeno ili s po
bjedom ili vlastitim porazom. U jednom i drugom slučaju
grieši egoista proti etičnim idejam, a poglavito proti ideji pra
vednosti i blagohotnosti: s pobjedom — jer ne štuje tudje
pravo; s porazom — jer ne čuva svoje. Ovomu potonjemu slu
čaju sličan je po učinku slab ili nikakov egoizam; on bo iza
zivlje sebičnost drugih, te uzrokuje gubitak vlastitoga prava.
Tako je i s domoljubjem. Pretjerani narodnostni patrioti
zam budi u naroda taštinu i želju za neosnovanim zadiranjem u
tudja prava, te mu je posljedicom ili pobjeda ili poraz; a slab ili
nikakov patriotizam izazivlje egoistične želje sa strane drugih.
Nationalni patriotizam istovjetan je sa čuvstvom narod
nosti. Zanimivo je, što Spencer o njegovu postanku opaža. On
veli: „Čuvstvo narodnosti pojačalo se je postepeno tim, što su
*
