41
danas može samo o relativnom pravu života govoriti, pa je
sigurno takvo pravo i mislio.
Holtzenđorf pita: „Hoćete li vi dakle, da konačno do
kinuće smrtne kazni s uđoblja odvalite na buduće naraštaje
? 9
Ne ćemo s udoblja, ali toga radi. što smo uvjereni, da će
budući naraštaji svakako bolje poznavati okolnosti i potrebe
svoje, nego li mi — a u nagadjanje kod toli važna pitanja
upustit se ne možemo.
Holtzenđorf dosljedan je protivnik smrtne kazni, zato ga
i raduje, da može konstatovati, da njemački car od god,
1870
.
nije nijedne osude smrtne potvrdio. „Činjenica — veli on —
kojoj se razlog za sad ni tumačiti ni naslućivati neda. A li
se svakako mora upozoriti na to, da vladar, koji je najkrvavije
bojeve novijega doba slavodobitno bojevao i najplemenitije
muževe hrpimice vidio mriet, da 011 za to vriednost života ne
cieni manje, nego to više
. “10
1
mi se divimo tomu humani-
tetu, koji no traži petdeset tisuća žrtva — da spasi možda
petoricu lopova. „Ako su — nastavlja Holtzenđorf — strahote
posljednjih bojeva njemačkih osim vječnih lovorika i njemačkoga
jedinstva dopriniele još nešto k tomu, da je ljudska srdea ob
uzela božanska blagost i da se je pripravilo konačno dokinuće
smrtne kazni, to će kasniji naraštaji i odatle sve to više uvi-
djati, da se borbe Niemaca imadu brojiti međju borbe za slo
bodu čovječanstva
. “11
Ocjenu tih germanskih samospjeva prepuštamo čitaocu;
a mi velimo: ne dao bog, da se na taj način oslobađja čovje
čanstvo i širi humanitet.
Jednakom je ironijom humanitet u Austriji. Smrtna ka
zan dolazi ovdje svak čas na pretres: Glaser, Herbst, Wahl
berg govore žestoko proti njoj — ovaj posljednji pače smatra
u
„'pitanjem austrijskim
“ .
