82
Ali bi se moglo sbiti, da se i malen te ovisan narod
digne proti veliku, da si izvojšti samostalnost. Što onda? Ihering
veli, da za državno i politično pravo vriedi isto, što vriedi i
za pravo privatno. On dakle dosljedno zahtieva, da se ne po
pušta; narod bo inače pokazuje moralnu trulost.
Težko je za cielo naći ovdje „auream mediocritatem“ .
I jači i slabiji može zapasti u strašne kolizije: slabiji stav-
ljajuć si cieli bitak na kocku; a jači lišavajuć slabijega svake
slobode. Kolizijam se dade izbjeći samo na sliedeći način.
Postoji li navedeni odnošaj izmedj naroda istokrvnih, onda je
slabiji prikoran, ako zapodieva borbu, van ako mu se velika
nepravda čini: strpljivo podnašanje i takve nepravde škodilo
bi jednokrvnoj cjelini, mjesto da bi joj koristilo. Jesu li to
pako narodi inokrvni, onda je prikoran jači, ako ne popušta
— a za stalno znade ili bi bar znati mogao, da slabiji o sebi
bitisati može. Tako doduše ne biva, nu tako bi imalo biti.
Kad smo već kod pravnoga shvaćanja Iheringova, nešto
ne možemo mimoići. Mislimo ovdje tumačenje poznatoga pri
zora iz Shakespearova „Mljetačkoga trgovca“, gdje Shylok
pred sudištem traži, da mu se po ugovoru dozvoli odsjeći
od živa Antonijeva tiela. Ihering naime misli, da je pjesnik
Shylokovimi riečmi: „ja tražim zakon!“ označio čovjeka puna
sviesti pravne, koji je duboko osjećao, da ako se njegovo pravo
okrnji — bude okrnjeno i pravo državno. Kad mu se pako
tražbini zadovoljilo nije, odlazi on klecajnćih koljena, pognut
i slomljen, da se čovjeku čini kao da vidi slomljeno pravo
Venecije. U tom stoji — po Iheringovu tumačenju — tra-
gika Shylokove osobe, koja u nas pobudjuje čuvstvo sažalosti.
Koliko je ovo tumačenje originalno — toliko ono nije
pravo. Shakespeare, koji je svojimi dramami izpjevao najple-
minitijn etiku đružtvenu, jamačno nije mislio onako. Spome-
nutimi riečmi karakterisao je on čovjeka, koji ne samo da
