27
To protuslovje gine, ako kažemo, da smo kod one tvrdnje
imali na umu samo čist odnošaj poviesti napram etici; to jest
samo ono djelovanje ljudsko, koje baš podpada pod ocjenu
etičnu. Pod takovu pako ocjenu podpada cielo djelovanje,
kojemu je poticalom sviestna i namjerna volja. Zato naša
tvrdnja razložena imade glasiti ovako: čovječanstvo nije ništa
više uradilo, što bi podpadalo pod presudu etičnu, nego li je
ono sviestno i namjerno htjelo.
Tim nije djelokrug etike znatno sužen; jer osim abso-
lutnih determinista, koji volju samu drže nesviestnom, nitko
se usudit neće tvrditi, da kod voljnih čina ljudskih mnogo ili
pače pretežno sudjeluju neki drugi nesviestni faktori.
Sad je sve jasno. Odbiv naime one druge faktore, pod
udara se volja čovječanstva posvema s njegovim djelovanjem;
to su dva koncentrična okruga istoga oboda. Na one faktore,
što no sudjeluju često kod realizacije voljne, ima paziti svaki,
koji stidi o vrieđnosti ljudskih čina — zato i povjestnik.
Moglo hi se jošte nametnuti parađoksno pitanje: koliko
li čovjek može htjeti? Kratak odgovor glasi: svaku mogućnost.
Ova je pako objektivna ili subjektivna. Prvu sačinjavaju okol
nosti vanjske, drugu okolnosti nutarnje. Da spomenemo samo
jedan primjer. Čovjek na selu može manje htjeti od čovjeka
u veliku gradu; učen čovjek više od priprosta.
Tu dakle dobiva znanje onu vrieđnost, koju mu gore
suzismo. Znanje ima razmaknuti volju: a volja ima realizovati
znanje. ;
Tako je s kolikoćom ljudskih čina.
Što se kakvoće tiče, to je ona često produktom mnogo
brojnih i raznovrstih motiva. Mi ipak ne možemo priznati
drugih nego li one, što ih naša etika postavlja — a to su
etične ideje. One će nam hiti mjerilom za sve upravo djelo
vanje ljudsko.
