25
nuždno motiviranu — pošto je takva volja makinom. Obje
vrsti izključuju odgovornost. Stoga smo mi prihvatili volju
motiviranu: ali motiviranu slobodnim izborom — izborom ta
kvim, za koji hoteće biće odgovara. Tim smo doduše indirektno
priznali, da nam je volja determinovana; ali ta je determina
cija etična, nipošto pako mekanična.
Samo takova nauka o volji podaje nam kritičko mjerilo
u ruke, što ga smiemo postaviti na poviest, da iztražimo, koji
li su motivi bili djelovanju ljudskom; samo ona ovlaštuje nas
u svietu i životu suditi o voljnih činih u obće. Uz volju slo
bodno motiviranu jedino je moguć i etičan uzgoj, to jest uzgoj
takav, koji volji pravila pruža za iznalazak plemenitih motiva.
Kad se volja ne bi tako shvaćala, veliki značaji bili bi
nam nepojmljiva čudovišta božanska; a oni ipak nisu ino, nego li
volja, koja dosljedno radi po istih motivih.
To je i razlogom, zašto li nas silno obuhvaća milje, kad
vidimo osobe, kojih volja sve zapreke slama, a napokon jošte
fizički podlegnu. Ovaj pije otrovnu kupu . . . onaj se dade pri-
bijati na križ . . . ovaj opet stupa na lomaču . . . A čemu to
čine? Jer neće, da se iznevjere motivom. To je tragični čar
života, povjesti i drame; neka ga protumači prost materija
lizam, neka ga razjasni Kantov indeterminizam!
Protimbe našemu shvaćanju volje polaze odtud, što je
pojam zakonosti, kauzaliteta, u znanosti jošte jednako surov
kao u običnom životu. Dokle god se zakonost bude smatrala
nuždom, dotle će pitanje o volji ostati težkim i toli zamršenim.
Čovječanstvo je svuda nazrelo verige — jer mu se prohtjelo
gospodovati. „Narav je stvorila samo željezo; a čovjek bje
onaj, koji je sazdao okove“ . Ova istina kano da se je počela
osvećivati: čovječanstvo nije zagospodilo vasmirom i danas mu
se čini, kano da je i samo speto. Nu to je puka tlapnja. Ta
