24
Absolutni determinizam volje ne može se dakle držati;
jer ga i sami pristaše mekanicnoga tumačenja prirode sve više
i više napuštaju.
A li ako ova nauka ne stoji, možda stoji Kantova nanka
o absolutnom indeterminizmu volje? Ne stoji ni ova. Po toj
je nauci naša volja toli slobodna, da njezinim mienam nema
uzroka niti u hotećem biću, niti n svietu vanjskom10. Takve
beznzročne volje mi nikako ne pojmimo; jer si u obće miene
bez uzroka pomisliti ne možemo.
Čudno zaista, da je upravo Kant pristajao uz indetermi-
nizam — isti Kant, koji je proglasio samovladu volje. To su
očevidno contradiktorne opreke. Samovlada uključuje zakonost;
inđeterminizam pako bezzakonje, bezvladje.
Posljedci materijalizma nisu gori od posljedaka Kantova
idejalizma u pogledu slobodne volje. Dočim naime absolutna
determinacija svakomu pojedincu namiče okove, absolutni in-
derteminizam raznzdava cjelokupno čovječanstvo. Niti robstvo,
niti bezvladje ne podaju ljudstvu dostojanstva; uz obje skraj-
nosti ne može ob uzgoju u obće, a o moralnom uzgoju napose
biti ni govora. S toga valja obje nauke zabaciti.
A što sada? Nam je zauzeti stanovište posredovno. Volja
naša sliedi doduše neke zakone; ovi zakoni ipak nisu toli kruti,
da se oni nebi dali modifikovati. Što više: oni su se modifi-
kovali postepenom prosvjetom čovječanstva na toliko, da se je
ono ogromnim dielom sasvim izvinulo njihovu dojmu; a volja
ljudska davno je vezana tekar uz motive i to takve motive,
koje si bira sama.
„Niste dosljedni, reći će nam protivnici; hoćete, da vam
je volja slobodna, a vi ju sami prikivate uz motive“. Ali evo
odgovora. Mi ne mogosmo priznati volje posve nemotivirane —
jer je takva volja „non ens“ ; ali mi jednako odbismo i volju
