blaženstvo da nestoji u dobrih vanjskih, već u krepostnom
životu
“.2
Haeckel dakle razlikuje čine ljudske: jedni tvore ple
menit, a drugi opet neplemenit život. Po tom dakako mora
dopustiti i to, da smo si mi sviestni čina svojih; jer kad si
ih mi ne bismo svjestni bili, ne bismo ih ni razlikovati mogli.
Haeckel mora dopustiti i to, da smo mi slobodni u izboru
raznovrstna djelovanja, dotično oblika htjenja; jer čemu nam
onda razliknjuća sviest, ako su naši čini ipak produktom
nužđnih i nepromjenljivih zakona?
TJ tom slučaju bio bi čovjek najkukavnije biće na zemlji.
Možemo li si samo pomisliti strasnije biede od biede čovjeka,
koji si je sviestan, da su opaka djela, koja će počiniti, ali si je
ujedno sviestan absolutne o njegovoj volji posve neovisne
nužde, da ih počini. Laokonove muke i Prometejeve boli
prema tomu su rajske slasti. Naša sviest bila bi otrovnim
skorpijonom, koji bi nas kod svakoga čina sjetio krutoga
robstva našega.
Ovako Haeckel rimovao nije. Jer dok je krepostan život
proglasio ljudskom svrhom, morao je ujedno predpostaviti, da
se volja dade sputiti dotično uzgojiti tako, da može polučiti
rečenu svrhu. Kada tako nebi bilo, bio bi moralan život
samo bogovskim darom pojedinaca, dočim bi ostali greznuli u
kalu sramotnih neskrivljenih zločina svojih.
Takav nazor podpun je fatalizam. Haeckel je mislio
drugče. „Kod umjetna uzgoja — veli on — zastupa uzgojno
načelo, to jest onu izbirnu moć, sviestna i po osnovi radeća
čovječja volja, dočim ju kod prirodna goja zastupa nesviestna
i bez osnove djelujuća borba za obstanak
.“ 3
Ljudska volja dakle radi ipak po osnovu; ona dosljedno
bira načine poslovanja svoga. Ali gdje izbora ima, tu ima i
slobode; samo u robstvu bira se nužđno. Da je čovjek u ta
21
