16
Tako je danas obična mana mnogih „prosvjetnih“ država, da
nastoje realizovati ponajviše samo ideju prava — realizaciju
ostalih ideja prepuštaju malne sasvim pojedincem i zadrugam.
„Što više se država — piše Lindner — u svoju poviest
uživi, to se jače iztiče ta jednostranost tako, da ćemo konačno
uz najrafiniranije i najpromišljenije sustave prava imati jed
nako velik sustav nepravednosti, neslobode, neljubavi i nesa
vršenosti . . . Ukočenost družtva u jednostranih historičnih
pravih, koja se dojmu ostalih etičnih ideja, a najpače ideji
blagohotnosti, otimlju, jest prokletstvo, koje gori na čelu đruž-
tvenoga reda . . . Usred sistema naših prava vidimo ljude, gdje
sudbinom — reć bi — progonjeni, hrle u naručaj gladu, pro
stituciji, samoubojstvu i vješalam. Družtvo intervenira tek
onda, kad se jadnik razbojničkom rukom digne proti đrnžtve-
nom redu, u kome za nj nema mjesta
“. 9
To je gorka istina. Jedino pravo sve je ponajveć zašto
se država brini. A li se ne bi zaboravit smjelo, da paragrafo-
vana država dieli često sudbinu paragrafa — koga svatko
nateže prema potrebi.
Ovoj jednostranosti imala bi doskočiti ideja blagohot
nosti, koja se inače i ljiibavju zove. Nu u kakovu nakaznom
odielu bludi tek ona po družtvu! Vidjesmo jednom sieda starca,
komu je glad virio iz očiju, gdje je pomoć zamolio u imućna
gospodina. Ovaj mu je pružio cio novčić veleć mu: „Odlazi,
da mi teka ne pokvariš!“ To svakako nije blagohotnost. Zato
pravom veli baš spomenuti pisac: „Karikatura družtvene bla
gohotnosti jest milostinja, što no se dieli, da se vrata vlastita
doma oslobode od odrpanih prilika biede; patriotična subskrib-
cija, gdje no se teži za jednim redkom u službenom izkazu
domaćih novina i onda koncert u dobrotvornu svrhu — gdje
se iz ljubavi prema bližnjemu zabavlja . . . Ljubav nastoji
cjelokupno ljudstvo obasuti blaženstvom; ona nastoji nebo pri
