7
Herbart je te principe — po terminologiji Platona —
zvao idejami i to praktičnim! iđejami; jer bi one imale biti
pravilom svemu djelovanju voljnom.
Ali nas prošlost uči, da se djelovanje ljudsko nije svako
doba držalo istih pravila; dakle da se etika nije vazda osnivala
na istih principih. To nas nuka, da se barem letimice osvrnemo
na ta raznolika etična načela prije Herbarta.
Etika starih pretežno je nauka o najvišem dobru. Ovo
dobro bje Sokratu krepost i blaženstvo; Platonu krepost spo
jena s pravom ugodom; Aristotelu blaženstvo, koje se stiče
krepostmi — dakle najveći filozofi staroga svieta bijahu eudaj-
monisti.
Eudajmonizam postaje u praksi hedonizmom. Tako su
Aristip i Epikur smatrali ugodn jedinom svrhom čovjeka: onaj
ugodu trenovnu, ovaj pako trajnu. To je blaženstvo pozitivno.
Antisten i Diogen Sinopski propoviedahu blaženstvo negativno.
„Kanimo se ugode i užitka — prezirimo znanost i umjetnost
lu
Stoik Zeno preporučao j^ priegor svjetskih dobara te ignoro-
vanje fizične boli. „Sliedi narav i živi u skladu s njom!“
Sredovječna etika kao i sva filozofija n obće manje više
puka je kopija nazora grčkih.
Etika novoga vieka postavi nove principe. JEobbes i Spi
noza: samoodržanje; Helvetius i La Mettrie: egoizam. .U to
osvane Kant — da ih sve zabaci. A s koga razloga? Kriterion
etičnosti svih principa do njegova doba stajao je u predmetu,
dotično sadržaju volje. Bijahu to dakle materijalni ili — kako
ih je on zvao — empirični principi. Moral se na takvih prin
cipih ne smie osnivati; predmet bo volje može biti svak čas
drugi — a princip je onda kameleon, koji vazda boju mienja.
