12
ne tražimo ideja 11 naravi, ali mi narav i njezinu pravu te
savršenu misao nalazimo samo u iđejah
.“ 6
Ne smie se nikada smetnuti s uma, da se Kantova „stvar
o sebi“ ne dade spoznati; što mi spoznajemo — spoznavamo
samo idejami, koje no su akti (tvorovi) naše psihičnosti. Ta
okolnost upravo i jamči za vrieđnost te absolutnu obveznost
etičnih ideja. Mi bi svaku obveznost prije zaniekati mogli,
nego li onu, što no ju sa sobom donose ideje — a to baš zato:
jer su ideje zakoni našega bića. I sama moralna propalica
jamačno priznaje otu obveznost, kad mu u časovih zdvojnosti
zaplače pandjami saviesti razkidana duša.
Trendellenburg jednako Herbarfcovim idejam prigovara.
A li nije dosljedan, ako onda veli: „Čovjek ne može druge svrhe
imati, nego li realizovati ideju svoga bića; on ne može druge
ni shvatiti ni priznati. . . . Mislim ovdje čovjeka u „velikom
stiluu — u stilu božanske ideje, koja crte svoje bilježi u po-
viesti svjetskoj
.“7
A možemo li si mi boga inače pomišljati,
nego bićem, koje savršeno odgovara svim etičnim idejam? Ne
možemo. Ideja boga nije no sastav svih ideja etičnih. Dok se
je do te spoznaje došlo, splinuše i legije poganskih bogova
— a svanu jedino božansko hice.
Ovi prigovori ne mienjaju ništa na etičnih naših idejah.
Shvaćala se etičnost kako mu drago: ona se očituje vazda
samo u formah voljnoga htjenja. Zato ako se tim formam
prigovara, to prigovaraoci ne izticu mana našem pojmu o etič
nosti, već iztiču ponajviše krivi svoj pojam o volji. Volja je
naime takva sviestna psihična težnja, koja redovito ide za reali
zacijom svojom. S toga i vrieđnost njezina posljedka stoji vazda
do vrieđnosti njene: nema ni dobra ni zla djela bez dobre ili
zle volje.
Tko volje tako ne shvaća, lako dodje do mnienja kao
da je forma volje nešto prazna, dakle da do nje ne može
