nom radu. To može služiti za odgovor onim, koji pitaju: zašto
li u nas ne napreduje koješta. Svemu tomu treba dakako sred
stva. Ova namiče valjana uprava. Sredstvi se dižu škole, ško-
lami prosvjeta, a prosvjetom družtvo, narod. Ideja prosvjete
ipak nije tek sebična; ona se liepo odužuje svojim družicam.
Prosvjeta uljudjuje članove družtva učeć ih štovati red, pravo
i zakon. Gdje se to krši, slab je znak i za ideju prosvjete.
Ova budi pravnu sviest; a ova opet čuvstvo pravednosti i
humaniteta. Prosvjetom se ublažuju kazne. Kud su na primjer
danas krvava mučila i sramotno žigosanje zločinaca? Kud su
osveta, talion i krvarina? Kud li izključivost zastrašnih, pre-
dusretnih i popravnih kazna? Sve je to prosvjeta rinula u
zahorav.
Tako se dakle sve ideje medjusobno podupiru. Uzajam
nost ova od tolike je nužde, da bez nje ni nema morala. Nije
onaj moralan, koji — ma i kako dosljedno — radi tek u
smjeru jedne etične ideje; već onaj, koji zahtjevom svih ideja
jednako zadovoljava. A je li to moguće ? Savršeno zadovolja
vanje svojstveno je dakako samo savršenom biću; ali čovjek
ima sviestno nastojati, da mu djelovanje što više odgovara
rečenim zahtjevom. Ako igdje, a to sigurno tu je prilika — da
postanemo bogu slični.
Pošto etične ideje traže odnošaj, to se one dadu realizo-
vati samo u driižtvu. Van družtva nema odnošaja: zato ni
etičnosti — van družtva ima samo subjektivnih interesa. To
je ocjena eremitstvu svakoga doba.
Žalostan je pojav jednostrano djelovanje pojedinaca; još
žalostniji jednostrano djelovanje cieloga družtva. Gdje se u
družtvu jednoj samo ideji udovoljava, dočim se ostale odne-
maruju, tu je ono još daleko od idejala prosvjetnoga družtva.
