8
Kriterion etičnosti može biti samo u stanovitom obliku volje:
i to baš u obliku obcenito valjanom. Zato je Kant postavio
formalni princip: „Radi tako, da načelo djelovanja tvoga može
biti obćenitim načelom
.“ 3
Kritični Kant nije ovdje opazio pogreške, štono se zove
u logici: usTspov Trpovspov. Odatle ste načelo koje može biti
obćenitim, nikako ne sliedi, da ono mora biti i etičnim; ali
obratno stoji: da naime etično načelo može, pa i mora biti
obćenitim.
Specifična pozitivna oznaka manjka baš Kantovu prin
cipu ; on traži obćenitost načela, a ne veli, u čem li da sastoji
to načelo. Kant je slobodu proglasio formom volje i postavio
kategorični imperativ: „Imaš!“ (dužan si!) Tako je on došao
do pojma dužnosti; te je iz pukoga ćudorednoga straha, da
principa ne izvede iz motiva materijalnih, zapao u etični rigo-
rizam i osnovao nazor: kao da se dobro vazda vrši od „duž
nosti“ . Njegova je ipak zasluga, što je upozorio na to, da nije
predmet dotično sadržaj volje, već volja sama objektom pre-
sudjivanja etičnoga.
A li to nije zasluga izključivo Kantova,
Englezki moralisti Cumberland, Shaftesbury, Wollaston,
Clarke, Hutcheson, Smith, Ferguson bili su istoga mnienja.
Etični principi bijahu im naravnim načinom upoznaiii odnošaji
voljni, od kojih neki zaslužuju bezuvjetan ukor, neki opet bez
uvjetno odobravanje.
Moralisti držahu takodjer, da se o voljnih odnošajih od
nosno o skladu i neskladu njihovom nuždno radjaju estetične
presude. Shaftesbury i Hutcheson izrično su izticali neki obće-
niti, moralni čut kao princip etike.
To je usvojio i eklektik Victor Cousin, osnovatelj filo-
zofične povjestne škole u Prancezkoj.
