11
te jednostavne. Herbart je dakle postavio neoboriv etični su
stav. Njegovih pet ideja sigurno je mjerilo za ocienu ljudskoga
djelovanja, a po tom i pravilo djelovanja toga. Te su ideje
zato vriedne, da budu osnovi, principi etike.
Da etika u obće drugih principa ni ne treba, toga ovdje
dokazivati ne možemo. Jasno je to. već po tom, što je za
daća i svrha etike posve disparatna od svrhe i zadaće zna
nosti drugih, da joj dosljedno one ne mogu podati nikakovih
principa.
Nil nemamo li možda ipak žaliti za etičnimi sustavi veli
kana grčkih i drugih filozofa? Nemamo. Tražbine tih sustava
ili su kolebive i neplemenite, pa uslied toga nevriedne da
budu pravili djelovanja, ili jesu plemenite, a onda su samo
rezultati razvijenih ideja.
Sokratovo, Platonovo i Aristotelovo „najviše dobro“ nije
nego sklad cjelokupnoga djelovanja voljnoga sa svimi etičnimi
idejami; a njihova „krepost“ jest pomisao tih ideja ujedi
njenih u osobi djelujućoj. Ako li stanovita osoba ne radi prema
tim idejam, to ona gazi njihove zahtjeve. Ti zahtjevi pako
jesu — Kantove „dužnosti“. Dakle su i zbilja Herbartovi
principi faktori, a dužnost, krepost i najviše dobro samo
rezultati. Etika ima pokazati faktore, jer bez faktora nema
rezultata.
Ipak su Herbartove ideje našle protivnika. Njihovi pri
govori posvema su neznatni. Kako bi u formah volje stajala
etičnost? Kako bi realnost u obće sadržavale formalne ideje?
Tako obično pitaju oni. A mi im s Lazarusom odgovaramo:
„Ideje su najviši i najčišći oblici spoznaje sve realnosti. . . Mi
