4
obćenita mjerila za ocjenjivanje dobra ili zla: kao što este
tika postavlja neoboriva i obćenita mjerila za prosudjivanje
liepa i ružna.
Nije li puka tlapnja, da su ta mjerila neoboriva, obće
nita, absolutna? Estetićne i etične presude mogle bi možda
biti obsjene? Pojmovi sklada i nesklada, liepa i ružna, dobra
i zla . . . možda su samo utvore naše, kojim u objektivnoj
bitnosti dotičnih tvorova i pojava nema ni traga?
Sve te sumnje iztaknuo je Spinoza
.2
A li one ne stoje.
Najplemenitija ćntila naša — oko i uho — baš su tako fizio-
ložki ustrojena, da nam se sklad boja i glasova . . . nuždno
militi mora. Ta harmonija mili nam se pako rad stalnih bro-
jevnih razmjera medju bojami i medju glasovi . . . Zato i
sud o tom sladu ne može biti subjektivan, relativan, već
samo objektivan, absolutan.
Predpostavimo li sada zdrava ćutila u svih ljuđih, mo
žemo apodiktično tvrditi nuždnost i obćenitost ociena este-
tičnih. A što za ociene estetićne činimo,, još nam je laglje
činiti za ociene etične. Sklad i ljepotu volje jače i jasnije
ćutimo od sklada i ljepote boja, glasova . . . jer su odnošaji
voljni u našoj nutrini, dočim su razmjeri boja i glasova
izvan nas.
Proti objektivnosti estetičnih i etičnih ocjena^ ne mogu
dakako svjedočiti oni ljudi, kojim boluju ili pače manjkaju
organi, nužđni za takvo ocjenjivanje; ne mogu svjedočiti zato,
što ne znadu ništa o čuvstvu milja ili nemilja, koje pobudjuju
odnošaji skladni ili neskladni. Tako sliepac nema ni pojma o
skladu boja, gluhak o harmoniji glasova; podpun ludjak jamačno
ne će imati pojma ni o jednom, ni o drugom, a najmanje o
skladu volja.
Ako li se ljudi zdravih organa svojimi presudami raz
likuju, polazi to samo odtud, što izriču obično sudove popriečne
