19
svojih, te postavio plemenitija pravila djelovanju svome. Ali
ako poviest i etika ne počeše zajedno — one će u isto doba
svršiti. A kada li? Kad svi ljudi budu dosljedno radili u
smjeru svih ideja etičnih.
Volja je dakle ona točka, gdje se diraju poviest i etika.
Razlika postoji ipak u tom: što povTest’Tek biljezITvoIjne čine,
docim ih etika presudjuje. Etika je kritika volje u obce —
pa zato i kritika poviesti.
Ako je volja sve, što u ljudstvu djeluje, što li je onda
znanje? Znanje tekar preko volje dobiva vrieđnost; ili druga
čije: znanje tekar obraceno u volju, dakle realizovano, od
vrieđnosti j e ; znanje pako samo za se jest kao zlato negdje
u đubinah zemlje.
Ima dosta ljudi od silna znanja; ali veoma slabe ili
nikakove volje^, dotično rada. Takvi učenjaci su osamljeni
atomi" u đružtvu čovječjem; oni su učeni eremiti. Po tom što
tko radi, a ne po tom, što tko znade, ima se on ocieniti.
Naši „Iliri“ imali su možda manje znanja, nego li mi danas;
nn nisu li imali više volje? Svatko radi samo toliko, koliko
ima volje; zato i čovječanstvo nije do danas ništa više ura-
dilo — nego li je ono htjelo. Prema tomu valja ocieniti svaki
viek i svaki narod.
Sada se vidi, koli je važan faktor volja. Ona^stvara novi
sviet u svietn realnom: naime sviet đogodjaja, kojega nelbi
bilo, da nema ljudi. Zato na voljnih odnošajih počiva u istinu
veličajna zgrada — zgrada cielog poslovanja ljudskog. Nu što
vriedi ota zgrada, kad ju do tri rieci jednim mahom mogu
svaliti u prah? Te nam rieci dovikuje mekanicna filozofija ili
popularno materijalizam: „Nema slobodne volje!“
