26
će nas tlapnja minuti, kad i niemu narav nazremo slobodnom
— i kad nam ta sloboda bude zakonom.
0
tom ću razpravljati u drugom spisu.
Naša tvrdnja, da naime čovječanstvo nije do danas više
ništa uradilo, nego li je ono htjelo, mogla bi naići na zle
tumače. Da im predusretnemo, odgovorit ćemo sami na neka
pitanja u pogledu te tvrdnje.
Često se veli, da je netko više htio, nego li je učinio.
Nije li to psihična varka? Jest. Onaj manjak učinka odbija
se dakako u takovu slučaju na neku nemogućnost. Ta nemoguć
nost može hiti dvojaka: predvidjena ili nepređvidjena. Pred-
vidjena nemogućnost ne može se, po našoj definiciji volje,
htjeti već samo žuditi; volja bo je vazda sviestna težnja, težnja
takva, koja znade ili bar čvrsto drži da znade predmet i nje
govu mogućnost; požtiđa pako redovita je težnja nesviestna.
Zato bi poznata latinska imala glasiti: ignoti semper cupido,
sed nulla voluntas. Nepredvidjena mogućnost može se doduše
htjeti, ali samo dotle, dok joj ne spadne krinka, te se 011a
pokaže umišljenom mogućnosti — dalje se može samo žuditi. . .
A li ako ne stoji to, da bi netko više mogao htjeti nego
li učini, ne može li obratno tkogod više učiniti nego li hoće?
Odgovor mora glasiti jestno; nu suvišak toga učinka nipošto
se nema pripisati volji, već nekim drugim faktorom — fakto
rom nesviestnim, koji ne bijahu u namjeri volje. Ovi se faktori
imadu izpitati; jer etična imputacija ne bude inače točna.
Međj tim, što tu rekosmo i tvrdnjom gore navedenom
očito je protuslovje. Tu velimo, da čovjek može više uraditi
nego li hoće; a gore spomenusmo, da čovječanstvo nije ništa
više uradilo, nego li je ono htjelo.
