GLAVA DRUGA.
Poviest i etika. — Determinizam i njegovo popuštanje. —
Indeterminizam i posredovno stanovište. — Stara pitanja o vo lji
i nov prigovor etičnim idejam.
V o lja kao temeljni faktor morala nije možda u važnosti svojoj
dosta jasno iztaknuta. Bekosmo gore, da je volja takva sviestna
psihicna težnja, koja redovito ide za realizacijom svojom. Tu
nam je evo nadovezati, što je manjkalo do podpune jasnoće.
Ako stoji rečena definicija volje «— a ona stoji, pošto
ju sva nova psihologija priznaje — to težnja dotle ne postane
voljom, dok se ona ne očituje činom. Čina po tom nema bez
volje; ali ni volje bez čina. To je osobito važno. Volja dakle
unosi nešto nova u vanjštinu: ona naime oživotvorava našu
nutrinu, čin i naši objektivacija su naših volja. Voljni pako
čini zovu se i dogodjaji — a dogodjaji opet , sastavljaju poviest.
Što je dakle poviest? Poviest je volja: Obje su jednako
stare; jer dok je čovjek još — što no vele — životinjom bio,
te ne imao volje: ne bijaše on još ni historičnim bićem;
tek dok se je n njem razvila volja i on stao sviestno djelo
vati — počela je takodjer i poviest.
A da li i etika? Sigurno ne. Hobbesov „bellum omnium
contra omnes “ za sad je prirodoslovna nepobitna istina. Etika
je počela onda, kad je čovjek stao ocjenjivati djela vršnjaka
