40
su predtečami zločina. Popravna; jer je veoma humana, te čini,
da krivac mnogi put oćuti dužnost hiti zahvalnim za njenu
blagost. Ođmazdna konačno; jer ona trosavez drži u ravno-
težju i umjeruje druge dvie, da se prva od njih ne prometne
u preveliku strogost, a druga 11 neetičnu blagost. Ona još
k tomu najprije ovlaštuje družtvo kazniti pojedinca — a onda
tek sliede druge dvie.
Pitanje odmjene zaoštrava se u pitanju o smrtnoj kazni.
Ako tu kazan razmotrimo sa stanovišta navedenih trijuh teo
rija, to opažamo, da dvie glasuju za nju, naime zastrašna i
odmazdna, a treća pako, popravna, proti njoj. Ova posljednja
i jest, koja je najljućih i najmnogobrojnijih protivnika pri
bavila smrtnoj kazni — al kako i nebi: kad se ona osniva
na ideji blagohotnosti ili hiimaniteta. Humanitet u istinu je
liepa riec: šteta samo, da u djelu prečesto postaje ironijom.
Trendellenburg zagovara odlučno smrtnu kazan i veli:
„U ostalom je zadaća ćudoredno napredna družtva, da dokine
smrtnu kazan, kad se umanje zločini
.“5
Holtzendorf se s time
ne zadovoljava. „Težko — dodaje on — da će zagovornici
smrtne kazni moći reći, kada li će biti čovječanstvo za toliko
napredovalo, da će dokinuće rečene kazni bez nesvjestice
snositi moći
. “ 6
To je istina, velimo mi; nu oni toga ni ne
trebaju reći. Dosta je , da oni znadu, da to vrieme još
nadošlo nije.
Trendellenburg nastavlja: „Pravo je ipak, da se smrtna
kazan ograniči i propusti ondje, gdje je to moguće; nu ako se
ona dokine zakonom, onda se zločincu dosudjuje pravo života
. “7
Holtzendorf odgovara:
„0
absolutnom pravu života ne može i
onako biti govora, dok država od svojih činovnika, a osobito
od onih, koji su dužni vojevati, traži, da u nuždi svoj život
dobrovoljno žrtvuju
.“8
Taj odgovor ne obara temeljite pri-
mjetbe Trenđellenburgove; on je svakako znao, da se u državi
