49
Time još nismo niz kolizija konačno završili. Etika, koja
obuhvaća i presudjuje sve čine i težnje ljudske, imat" će
dakako mnoge kolizije zabilježiti. Svaka jednostranost, izklju-
čivost, separatizam u pogledu djelovanja, zanimanja pa i
čuvstvovanja ljudskoga iznosi takove na vidjelo.
Najobičniji primjer za ovo posljednje jest jednostrano
shvaćanje vjere, koje no zovemo fanatizmom. Fanatizam vjerski
pomućuje svaku etičnu razsudbu i čini, da dotični nije vriedan
prama etičnim idejam presudjivati težnje i čine onih, koji istu
vjeru s njim ne izpoviedaju.
Vjerski fanatik grieši s toga proti svim etičnim idejam
i zapada tako u silne kolizije. Proti ideji ćudoredne slobode
grieši tim, što mu fanatizam ne dopušta, da volju svoju pod
vrgne svomu nutarnjemu sudu: njemu j e absolutno nemoguće
mirno i triezno išta presudjivati. Grieši i proti blagohotnosti;
oBfltRrje zlohotarr; pošto ljubi samo svoje, a mrzi sve, što nije
njegovo. Fanatik dakle spaja vjeru ljubavi s vjerom mržnje.
Uslied toga sudi on još redovito nepravedno, a sam čini ne-
pravo: po tom grieši i proti ideji pravednosti i pravičnosti.
Da fanatik ne radi ni prema ideji prosvjete, posvema je
naravno — njegovo presudjivanje jest vazda surovo; a pre
često izazivlje i opet surovnost po onoj poznatoj: klin se kli
nom izbija.
Fanatizam vjerski polazi redovito ođtud, što se zaboravlja,
da je — kako Spencer veli — vjera prirodni dio stanovita
družtva. Družtvo odraste i reć bi sraste s njom, te se je ne
može naprosto kaniti; ona prosjetom prima uglađjeniji i ple
menitiji oblik.
Zato je i krivo, ako tkogod misli, da se vjera dade jednim
mahom nekomu narinuti ili nekamo presaditi. Ona je biljka,
koja baš na stanovitom tlu i pod stanovitim podnebjem uspieva,
ali koja se takodjer vremenom upođnebiti može. Mnogo imade
4
