54
Mi smo prinužđeni uzeti, da negdje u vasmiru mora biti
odrazna točka za sve toli fizične kao i psihične akte, od koje
točke se oni odbijaju i vraćaju na uzročnika. Ideja pravednosti
upućuje nas dakle na neki viši princip, na neko više biće,
koje je baš kao i družtvo nosiocem etičnih ideja, te koje po
tom takodjer vrši zahtjeve njihove — zato i odmjenu.
Ovakvo shvaćanje ideje pravednosti spadalo bi doduše u
vjersku metafiziku, s kojom osnovna etika nema posla; držimo
ipak, da se od strogosti takova shvaćanja nešto u povjestnom
naučanju pridržati mora. Poviest nam prikazuje mnoge čine i
težnje, koje barem prividno nisu našle svoju odmjenu. Misaon
mladić lahko će doći do uvjerenja, da su ljudski čini tobož
motivirani krutom nuždom, te će s nezadovoljstvom, ako ne i
s priezorom učiti znanost, koja tek bilježi posljedice bezdnšne
nužde i njezinih zakona.
Istina je doduše, da i strogo shvaćanje ideje pravednosti
očituje nuždu, koju no izriče fizicni zakon: omnis actio habet
suam reactionem; ali se ne može niekati ni to, da je nužda
moralna uzrokovana svetom pravednosti, kojoj u fizičnoj nuždi
nema ni traga. U tom baš i sastoji vriednost one a nevrieđ-
nost ove. Ako je ljudskim činom fizicna nužda podlogom, kako
će na mladića djelovati poviest u obće? a kako oni dogodjaji
napose, u kojih pobjedjuje neplemenitost, a pada plemenština ?
Mladićevo srdce stisnut će jadi — i on će postati hladnim
pesimistom. Moralna nužda obratno umirit će ga i napunit
svetim štovanjem prema vječnoj pravdi.
Razumieva se samo po sebi, da te pravde neće biti po
trebno izticati svuda; nu svakako će nnždno biti iztaknuti ju
ondje, gdje bi se n protivnom slučaju moglo ogorčati mladjahno
srce ili posvema uvjeriti o nepravdi.
Takvimi primjeri obiluje historija.
