68
Mi se tomü moramo čuditi; jer ako za ikoga, a to si
gurno najprije za historika vriedi ona Spencerova: „Svaki pravi
učenjak mora zaista uvidjeti, da ne samo preko dohvata znanja
nego i preko ljudskoga mišljenja u obće ima svemožan pra-
uzrok, koji se očituje svuda u naravi, životu i misli
“. 12
Eothova bojazan obuzima i one, koji no misle poviest
„uprirodosloviti“ i tim joj oteti njezin etični karakter. Ovim
odgovaramo s Tyndalom: „Mi ne možeme poviesti bistrim okom
čitati ili narav ljudsku temeljito proučiti, a da ne osjećamo
onakve etične potrebe. Čovjek nije nikad bio zadovoljan, niti
će ikada zadovoljan biti pukimi operacijami i produkti uma;
dakle ni prirodoslovje ne može svim zahtjevom njegove naravi
zadovoljiti
“. 13
Dok mi tako vojujemo proti onim, koji u povjestnom
razvoju nazrevaju fizičnu nuždu, vojujemo ujedno i proti onim,
koji u povjestnom razvoju vide puku realizaciju volje božje.
Ako je naime volja božja sve što u svietu djeluje, sto li je
onda volja čovječja? Ništa. Ona je i opet makinom kako u
shvaćanju Bnckleovom — a ob ocjeni etičnoj ne može isto
tako biti govora.
Tako je poviest tumačio Bossuet i drugi providencijalisti.
Mi to dakako zabacujemo. Po našoj definiciji poviest je
slobodna^volja čovječanstva. Ona tvori dobre ili zle čine, već
prema tomu, kakve motive odabire. Ali za sve te čine sigurno
ima ođrazište, od koga se oni odbijaju i vraćaju na uzručnike.
To je ona „ruka“, koju no toli često vidimo u poslovanju
ljudskom, nu nikad gdje sudjeluje, nego samo gdje nagradjuje
ili kazni. Po tom je dakako svako djelo čovječanstva izkljn-
čivo njegovo djelo a nipošto djelo one ruke. Ova ruka nadolazi
tekar iza djela, i stavlja svoju razsnđnu mjeru na nj, da raz
