66
toga, da i Lorenz smatra nuždnim vriednostno presudjivanje.
Pa kakva mjerila, kakvu etiku preporuča 011? Čujmo.
„Pitanje 0 etičnih presuđah nije doduše nijedan od znat
nijih povjestničara mimoišao, ali do jasna riešenja pojma i
zadaće povjestna pisanja u tom pogledu, nije se do danas
nipošto došlo. Neko štovanje tako zvanih ćudorednih načela
traži se kao glavni momenat u historiografiji; ali u pitanju:
kakovom ćudoređnosti, kakvim li etičkim mjerilom imao hi
se povjestničar služiti — vladala je dakako podpuna tama.
Zar da Kant-Schlosserov kategorični imperativ zamienimo krš
ćanskom moralkom ili Aristotelovom etikom ? Što se pako upo
rabe tiče, to nije razlika osobita, da li mjerila uzmemo iz ove
ili one filozofije. Tu stojimo dakle pred velikim jazom u za-
konih povjestnoga znanja. Mi tražimo ćudoredno presudjivanje,
te se poput jegulje izvinemo, kad bi imali reći, što je za pravo
to presudjivanje ćudoredno. U takovih okolnostih, gdje se mje
rila vrieđnosti ustanovila nisu, čudno je zaista, da se je sve
uzvrpoljilo bilo, kadno je Buckle izjavio bio, da on na stano
vištu povjestnom ne može u obzir uzeti ćudorednoga faktora,
pošto je taj u obće konstantan, pa po tom i neprotumačiv.
Droysen nije pobiedio Bucklea. Staro pitanje 0 slobodnoj volji
nije s pitanjem presude nikako u nuždnom savezu, već dolazi
tekar u drugom i trećem redu u poviesti na obzir. Netko može
stanoviti povjestni čin veoma vriednim držati, a pri tom nie-
kati slobodnu volju jednako kao onaj, koji je podpunim inde-
terministom
“. 17
S razlogom smo u Lorenzu nazrevali protivnika. On do
duše nigdje ne spominje etike Herbartove, ne spominje je baš
ni slovom: kao da mu je posvema nepoznata; ali on je u na
čelu proti uporabi etike na poviest: pošto „medju mjerili —
uzeli ih iz ove ili one filozofije — nema osobite razlike“ .
