65
ocjenu ipak prepustiti Lorenzu. Činimo to pako s dvajuh raz
loga: prvo, što tim iztičemo sud ugledna povjestnika o Schlos
sern; a drugo, što se na taj način upoznajemo s novim pro
tivnikom uporabe etičnih načela na poviest.
„Schlosser bijaše pristaša formalnih principa etičnih,
koji se na poviest vanredno lahko uporabiti dali. To su ona,
u njegovoj poviesti neprestance ponavljajuća se mjerila, koje
nikoje djelo ljudsko ne puštaju neomjerenim, neprosudjenim.
Poviest XYIII. vieka kao što mu je u svakom, tako mu je i
u tom pogledu baš najklasičnije djelo. Tu je ipak Schlosser
najmanje uspio. Da je etično stanovište Kantovo pod svaki
uvjet za poviest shodno, to bi se ono najpače na dogodjajih
i osobah XVIII. vieka takvim pokazati bilo moralo, pošto i
samo spada u dobu, koju mjeriti i suditi hoće. Kantov bi
rigorizam za poviest spomenutoga vieka morao biti pravi
arkanum historične pravednosti. A li danas nema čovjeka, koji
baš protivno tvrdio nebi. To se lahko pojmi. Pod pritiskom
zakona moralnoga, koji se uslied pruživosti i formalnoga
karaktera svoga svuda i u svako doba uporabiti smie, ne
može slobodno prikazivanje historično uspievati. Prije nego li
se ljudsko djelo sa svih strana razmotri i protumači, već ga
sudbina u zasjedi reć bi vrebajućega rigorizma pograbi i
ćudoredno uništi. Nu reklo se što mu drago, oštro i silovito
ocjenjivanje vrieđnosti jest jedino, što je Schlosserovoj poviesti
pribavilo čitatelja, obožavatelja; da, recimo samo očito, u čem
njegova prava i neprolazna zasluga stoji. Mjesto, koje Schlos
sern u poviesti historiografije zaviek pripada, jest, da je za
pravu zadaću povjestničara stvorio neko konkretno osjećanje,
koje zaniekati nikad više neće biti moguće
“. 16
Tako Lorenz o Schlossern. Iz njegova pravednoga suda
uvjerismo se — čemu smo se i nadali — da Kantov rigo
rizam nije shodan za uporabu u poviesti. Uvjerismo se osim
