75
Ne zaslužuje li etika dakle ime „praktične filozofije“ ?
0
tom više ne može Liti dvojbe. Etika proizlazi iz prakse i
u praksu se opet vraća, da ju rukovodi. A li zašto — mogao
bi tko pitati — nema knjige o poviesti, koja bi na temelju
etike napisana bila ? I l i : zašto se poviest u obće s obzirom na
etične ideje ne predaje?
Na ta pitanja dobiti ćemo odgovor, ako malo dublje za
virimo u narav navedenih primjera historičnih. Neki od tih
primjera su takovi, da se njihov etićni tumač neće sudarati
s đržavnimi političnim! načeli, ili će možda s eudajmonisticnom
naravi pojedinca doći u sukob.
Tako primjerice veoma dvojimo, da će Pruska — ako-
prem bi uslied školskih propisa svojih morala — da će,
rekosmo, ona Austrija i Kuska dozvoliti, da se u naučanju
poviesti poljske u njihovih školah naglasi, da je dioba Poljske
bila najsramotniji atentat na medjunarodno pravo, koji se ima
izpraviti tim — da se djelovom Poljske dade sloboda.*
* Da nismo mi jedini, koji tako mislimo, navest ćemo ovdje
mnienje trieznoga učenjaka njemačkoga BOberta Mohla, koje se s našim
podudara. „Nasilna dioba nekoga naroda — govori on — i samovoljno
podredjenje dielova njegovih pod više tudjih država jednako je velika
nesreća i nepravda po nj, kao i po čovječanstvo. Strahota čina takova
stoji u tom, što se na taj način nikad ne dolazi do mira i što se bieda
takva težko kada izravnati dade . . . Ništa nije suvišnije, nego li ovdje
spomenuti Poljake. Ovi su tragičan primjer nepravdom razcjepkana i
tudjim državam podredjena naroda, koji no se vaviek trudi o sjedi
njenju i za njim žudi, a valjda — kako se predvidja — toga cilja
nikad polučiti neće, Nebi zaista težko dokazati bilo, da pravo i etična
dužnost nalažu trim diobenim vlastim, da vrate naprosto nepravdom
stečeni posjed; ali nema dvojbe, da se to nikad učiniti neće; pravedno
je ipak, da se prizna, da nisu samo vlasti protivne tomu, nego da i
veći dio pučanstva dieli njihovo mnienje . . . Niemac se sigurno pono
siti ne može, kada pomisli, da dvie najveće države njegove udioničtvuju
u izvodjenju i podržavanju nepravde; a javno mnienje, koje nije nipošto
