67
Mi toga ovdje ne marimo pobijati, jer smo spreda već
dokazali protivno. Nu reći ćemo odmah, da si Lorenz protu
slovi zabacujuć uporabu etičkih mjerila. Ta on na početku
svoga djelca i sam reče: „Istina je, da nam kod uporabe go
tovoga sustava nekoga puka aplikacija malo koristi, ali imamo li
mi pravo držati, da bog zna kako visoko stojimo nad onimi
zabluđami, jesmo li mi pomoću naših novijih metoda polučili
bolje riešenje velikih problema povjestne znanosti ili zar bi u
tom imao stajati hvaljeni napredak, da neki misle, da bi se
poviest imala pretvoriti u lexikon antikvarnih znamenitosti
?u
18
Lorenz je u ostalom i sam došao n nepriliku. Vidimo
to ođtud, što je on — zabaciv etiku Aristotelovu, kršćansku
moralku, Kantov rigorizam — istomu Buckleu stao popuštati.
Dozovemo li si u pamet, što smo gore razpravljali o slo
bodnoj volji i poviesti kao njenom tvoru, razabrat ćemo lahko,
na koliko je Lorenz posrnuo, kad je uztvrdio, da pitanje o
volji ne stoji u nuždnom savezu s pitanjem presude. Žalimo
uz to, da nije naveo bar jedan primjer, iz kojega bi se vi
djelo , da stanoviti historicni čin može jednako vriedan biti
s gledišta absolutnoga determinizma kao i indeterminizma —
dakle s dvajuh gledišta, od kojih nijedno ne stoji: pošto stoji
samo naše stanovište posredujuće.
Što hoće dakle Lorenz, kad neće aplikaciju etike na po
viest? „Ne imade li se historiografija, veli on, sasvim odreći
svake presude o vriednosti predmeta svoga, to je njena zadaća
potražiti svoja mjerila u svom vlastitom krugu. Poviest kao
samostalna znanost mora svoja mjerila sama naći, iz sebe
same izvaditi, ako neće s jedne strane, da bude služavkom
druge znanosti; a s druge, da se odrece karaktera prosiidjujnće
kritike. Mislilo se što mu drago o pojmu absolutnoga u filo
zofiji, znanost povjestna kao takova poznaje samo vremenu, a
po tom jedino relativnu mjeru stvari. Cielo presudjivanje vried-
