57
Buckle drži, da je čovjek makinom vanjskoga realnoga
svieta: podneblje, hrana, zemljište i obličje prirode ravna cje
lokupno djelovanje njegovo. Droysen uzvraća: „Ako sve, što
čovjek jest, ima i radi, zovemo A, to taj A sastoji iz a-J-x,
gdjeno
a
sve znači, što čovjek od vanjskih odnošaja zemlje,
naroda, dobe itd. dobiva, a posvema neznatni x znači njegov
prinos, znači plod njegove slobodne volje. Bio taj x ma i kako
neznatan, on je ipak od neizmjerne vriednosti, da uzev ga u
pogledu ćudorednom i ljudskom, jedini od vriednosti. Boje,
kist, platno što no je Bafael rabio, bijahu od tvari, koje on
ne bijaše stvorio; ovimi tvarmi služit se naučio je od tih i tih
umjetnika; pomisao o božanskoj djevici, o svetcih i angjelih
nadje u predaji crkvenoj; ovaj i ovaj manastir naruči n njega
sliku za primjerenu nagradu — ali da je tim povodom, uslied
onih materijalnih i tehničkih uvjeta, na temelju onakve predaje
i pomisli nastala sikstinska madona, to je u formuli A = a -f-x
zasluga onoga posvema neznatnoga x-a
.“2
Ovaj u istinu odlučni uztuk mogao si je Droysen u to
liko prištediti, u koliko Buckle — poput drugih pristaša me-
kaničnoga tumačenja prirode — u pitanju o volji nije nipošto
dosljedan. Dočim najprije dokazuje, da je vanjski sviet jedini
motor makine ljudske, kasnije izričnoveli: „Mjera civilizacije
pobjedno je slavje duha nad svietom vanjskim, zato su du
ševni zakoni za napredak čovječanstva važniji nego li prirodni
“. 3
Dakle i Buckle dopušta, da se čovjek civilizacijom iz
vine dojmu zakona prirodnih. A šta je ta civilizacija? Jest
oživotvorba znanja i mnjenja ljudskoga. Ovo dvoje pako može
se — kako već jednom spomenusmo — oživotvoriti samo
voljom.
Toga Buckle ne poriče, dodaju njegovi zagovornici; ali
on tvrdi, da ta volja nije slobodna. Ovu tvrdnju podkrepljuje
on statističkimi podatci. Iz tih se podataka jasno vidi, koli
