52
tekom vremena propadali takvi ljudski typi, koji su relativno
slabo prianjali uz cjelinu svoju, te koji su po tom preneznatne
žrtve za boljak iste cjeline doprinosili.“ Nemožemo, a da se
ne upitamo: koliko li sličnih typa imade propasti jošte u nas?
Iz navedenih Spencerovih rieci proizlazi dužnost national-
noga patriotizma. „Štovanje naše države -— naglasuje on —
jest refleks štovanja samih nas, a obrana prava naroda našega
jest indirektna obrana naših vlastitih prava kao dielaka istih.“
Onaj nazor izvratio je Ihering, te ga do skrajnosti proveo u
„borbi za pravo“ .
Ako je patriotizam i dužnost naroda, to ipak i ona mora
imati svojih medja; u protivnom bo slučaju — kako rekosmo
— dovodi n kolizije. Skrajni patriotizam onemogućuje etične
presude; on naime čini, da su narodi u ocjenjivanju stranih
čina prestrogi, a u presudjivanju sličnih čina svojih preblagi,
dakle u obće nepravedni.
Primjerom nam mogu služiti najnoviji dogodjaji ratni.
Turci vikahu na okrutnost Slavena, koju ovi tobož izvodjahu
na njihovu plemenu, a stoljetna zvierskä krvoločtva svoja sma
trahu opravdanimi, te ih još uviek ne prestaju dotjerivati.
Sličnih primjera iznosi na vidjelo svakđanje novinstvo raznih
poglavito neprijatnih si naroda.
Spencer spominje francezke karakteristike o Englezih i
pobija onu i u nas obljubljenu rieč: da su naime Erancezi sve
izumili, a Englezi i Niemci da su to tek popravili. U redu bi
bilo, da se takovih fraza kanimo po onoj: exempla sunt odiosa.
Nama valja ljubiti sve, što je vrieđno i plemenito u drugih —
a nada sve to valja, da ljubimo ono, što je naše.
Kako da si konačno protumačimo nepatriotičnost pojedi
naca? Ona polazi — veli Spencer — što od neznanja te ne
poznavanja domaćega života i djelovanja, što opet od afekta-
cije — jer ne htjeti govoriti o domaćih stvarih reći će tobož
