PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 1.
37
nije posve slično«
31
Naime, ako je sve voda ili vatra, ili štogod tak-
vog hoćeš, ništa ne priječi da se kaže da su mnoge stvari dijelovi
onog jednog bića. I nije trebalo navesti ono što se odnosi na način
<bitka> tijela i na mijenjanje i preobražavanje, kad Ksenofan nije
ništa govorio o takvim stvarima kad je Bogu pripisivao, kako je
sam Aristotel poslije dodao, jednost, vječnost, beskonačnost, ne-
pokretnost i netrpnost.
Čini se da je imao previše dokolice kad je takve stvari smišljao
i pisao, a uistinu premalo nastojanja oko promišljanja i filozofske
istine za koju je javno tvrdio da ju toliko voli da bi bio spreman
za spas istine svoja djela uništiti.
32
No to je riječima rekao, a sa-
mim djelom je nastojao Ksenofanovu istinu zastrti neistinitim
objedama; premda je <Ksenofan> imao istu misao i nauke, želio
je da se čini da se s njime ne slaže u riječima i argumentaciji i to
mimo svake potrebe. Filopon i Simplicije, u toj stvari ne toliko
njegovi izlagači, koliko opravdavatelji, nisu dovoljno uvjerljivi
slobodnom umu kad kažu da je Aristotel htio pobiti samo pri-
vidnosti u riječima starih, a ne stvari same, ne <same> nauke, jer
je vidio da su neki bili uvjereni da su sva bića jedna stvar. Ako je
tome tako, Aristotel je imao previše dokolice kad se sažalio nad
tako slijepim umovima; da ne bi došli u opasnost u takvom mni-
jenju, došao im je u pomoć s opasnošću po svoje <vlastito> ime.
Ali ako to nije istinito, što će se drugo činiti da treba reći, nego
da je on to učinio ili iz mržnje prema tim ljudima, ili <iz mržnje>
prema istini? Mržnju prema njima izdaje posvuda njima predba-
civana sirovost,mucavost, djetinjastost, jednostavnost, nepromiš-
ljenost, nerazumnost, neznanje, ludost i nastojanje oko zastira-
nja istine; ovo nam otkriva iskrivljeno i neistinito, mimo svakog
prava i pristojnosti, klevetanje Ksenofanovih nauka o bogu. To
isto nastojanje jasno pokazat će suprotstavljanja upućena protiv
teologa: Zenona, Parmenida i Melisa.
31
Nema grčkog, usp. ARIST. Xen. 976a.37 – 38 ἔτι ὂν ἓν οὐδὲν ἄτοπον
εἰ μὴ πάντῃ ὅμοιόν ἐστιν.
32
Usp. ARIST. EN 1096a.14 – 17 17 δόξειε δ΄ ἂν ἴσως βέλτιον εἶναι
καὶ δεῖν ἐπὶ σωτηρίᾳ γε τῆς ἀληθείας καὶ τὰ οἰκεῖα ἀναιρεῖν͵ ἄλλως τε
καὶ φιλοσόφους ὄντας· ἀμφοῖν γὰρ ὄντοιν φίλοιν ὅσιον προτιμᾶν τὴν
ἀλήθειαν.
5
10
15
20
25
30
