PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 1.
29
5
nisu bile odmah tako objavljene, jer i Platon, pišući Dioniziju,
kaže da mora govoriti u zagonetki. Preživio je taj običaj na neki
način u školama Aristotela, Epikura i stoika, koji su neke nauke
izlagali svima bez razlike, a druge samo izabranim učenicima.
Dakle, običaj da se znanosti trebaju držati u tajnosti, koji je po-
tekao od Noe, bio je raširen u staro doba po cijelom prostoru.
Potom je, 400 godina nakon toga, obnovljen u nekim dijelovima
mudrosti; naime, ono što su običavali činiti egipatski kemičari i
arapski alkemičari, obnovio je Ramon Llull kojeg su slijedili svi
naši kemičari, a u liječništvu Teofrast Paracelsus. Oni u zagonet-
ki i govore i pišu.
Aristotel je umjesto svakog drugog vela izabrao tamnost
riječi, fraza, misli, argumentacija, metoda, i njih je tako rabio
da su dale priliku Temistiju, velikom mužu, njegovom pristaši
i sljedbeniku, za tvrdnju kako je on tako uštrcao tamu u svoje
spise kao što sipa, kad se hoće prikriti ribarima, štrca crnilo. I
Simplicije je u
Predgovoru Predikamenata
23
jasno napisao: »Aris-
totel se nije služio ni pričama, niti simboličkim zagonetkama,
kao neki prije njega, nego je umjesto svakog drugog vela iza-
brao tamnost.« Ali zašto je, ne obazirući se na stari običaj niti na
mudrost velikih muževa (a udostojao se od njih crpsti svu svo-
ju filozofiju) sve njih jako ogorčeno očerupao, zašto je njihove
tajne objavio neprimjerenim govorom, zašto je njihova otkrića
najvećim dijelom učinio svojima? To smo pokazali vrlo jasno
i najpotpunije u knjigama prethodnog sveska, i pokazat ćemo
i u sljedećim knjigama da ih je, kad je htio od njih odstupati,
nepravedno i nezasluženo, bez ikakva razloga ili uzroka, na-
padao. To ćemo učiniti ne ocjenjujući sve njegove napade, nego
samo one za koje smo dokaze mogli naći ili u samom Aristotelu
ili iz spisa tih filozofa ili smo ih mogli sakupiti iz navoda dru-
gih velikih pisaca.
23
Odnosno Aristotelovih
Kategorija.
10
15
20
25
30
