PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 1.
33
je. I opet, ako je to Jedno vječno i
μέτριον
i slično, onda je i nepo-
kretno. Ako je nepokretno, ne mijenja se s obzirom na položaj, ne
izmjenjuje se s obzirom na oblik i ne miješa se s ostalim. A kad je to
utvrdio, ondje navedenim razlozima zaključujući kaže: »Premda
se osjetilu pokazuje mnogo drugog s razlogom, ipak samo biće nije
mnogo, nego vječno i beskonačno i posvuda slično samo sebi.«
26
To je ono bitno Ksenofanove misli koju je on ondje prikazao. To je
uistinu jako različito od one misli koju je Teofrast gore izložio u
priznatoj knjizi, izdanoj u tu svrhu da izloži nauke starijih.
Ali neka bude istinitiji Aristotelov navod, iz kojeg je <Kse-
nofanovu misao> uzeo Nikola Damaščanin i rekao o Ksenofanu:
πρῶτος ἑνίσας
27
»Prvi koji je tvrdio da jedno jest«: a to Jedno
kaže da je bog. Zašto je, dakle, trebalo shvatiti tako, kao da je re-
kao da je ono sveukupno sa svojim dijelovima Jedno, vječno, bes-
konačno, sebi slično, nepokretno, da se ne mijenja i da ne postaje
drugo? Zašto je trebalo protiv svega toga u dugoj raspravi, koja
je mimo namjere onoga muža <Ksenofana>, izvan pameti, mimo
same stvari, kao praviti se važnim snagama duha? Ne čini se da
je dolikovalo filozofskoj časti, da je muž ljubitelj istine, kako se
hvali, daleko od svake istine, samu istinu raščerupao sofističkim
domišljanjima; time se suprotstavlja Ksenofanovu razlogu koji je
bio: »Ako nešto jest, vječno je« – to je prva teza; obrazloženje je:
»Ako doista nešto ne može postati iz ničega.« Čerupa taj razlog
<Aristotel> na ovaj način: »Da li je nužno da je sve nenastalo
ili ništa ne priječi da jedno nastaje iz drugoga?« Priječi doista u
onom jednom bogu o kojem je Ksenofan govorio, za kojega je
Aristotel znao da je jedan. Priječi također u sveukupnosti za koju
Aristotel tvrdi da je jedna, priječi u jednom njezinom dijelu: u
26
Nije tiskano kao citat i nema grčkog, ali jest citat: ARIST. Xen. 974b.5
– 8 πολλὰ γὰρ καὶ ἄλλα κατὰ τὴν αἴσθησιν φαντάζεσθαι ἅπασαν.
λόγον δ΄ οὔτ΄ ἀναιρεῖ τὰ αὐτὰ γίνεσθαι͵ οὔτε πολλὰ εἶναι τὸ ὄν͵ ἀλλ΄
ἀΐδιόν τε καὶ ἄπειρον καὶ πάντῃ ὅμοιον αὐτὸ αὑτῷ.
27
Čini se da je to, što se tiče Damaščanina, zabuna. Takav tekst nalazi
se u ARIST. Metaph. 986b.21 – 22: Ξενοφάνης δὲ πρῶτος τούτων ἑνίσας;
također: Alex. Aphr. inMetaph. 44.9 – 10 τὸ δὲ ἑνίσας ἴσον ἐστὶ τῷ πρῶτος
ἓν εἶναι τὸ ὂν εἰπών, i ASCL. InMetaph. 41.27 – 28: Ξενοφάνης δὲ πρῶτος
τούτων ἑνίσας. Petrić vjerojatno misli na Asklepija.
5
10
15
20
25
