PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 1.
47
5
po svjedočanstvu samog Aristotela, tj. u petom poglavlju prve
knjige
Fizike
: »Parmenid je, naime, kao počela postavio hladno i
toplo.« To objašnjava u petom poglavlju <prve knjige>
Mudrosti
:
»Smatrajući da postoji jedno – prema razumu – a mnogo – prema
osjetilu, opet postavlja dva počela: toplo i hladno, kao da kaže
vatru i zemlju.« Ako je istinito da je to Parmenid postavio i da
je to Aristotel znao, zašto ga u dva duga poglavlja napada kao
onoga koji tvrdi da su sva bića jedno; onaj tko kaže da je zemlja
<počelo>, tko kaže da je to ono hladno, toplo, vatra, ne govori
uistinu o jednoj stvari, nego o četiri. I onaj koji je rekao u prvom
poglavlju prve knjige
O elementima
39
: »Kažu da ništa od bića ne
nastaje, niti propada«, znao je da su poznavali više bića, a odmah
iza toga dodaje da su to bili Parmenid i Melis. Tko, dakle, tvrdi
i propovijeda da ima više bića, ne pobija se ispravno da je rekao
da je sve jedno. Osim toga: »Premda drugo kažu ispravno, ne
treba držati da oni to kažu na fizički način; a da su neka od bića
nenastala i potpuno nepokretna, više pripada jednom drugom i
prvotnijem, a ne fizičkom motrenju.« Ako, dakle, ovdje priznaje
da su drugo ispravno rekli, zašto u prvoj knjizi
Fizike
predbacuje
Melisu da mu je govor
φορτικὸν
40
, drzak; i Parmenidu da τ
οῦτο
οὔπω ἐώρα
41
, »to još nije uočio«, što, naime?
τὸ εἶναι ἕτερον
τῷ λευκῷ καὶ ᾧ ὑπάρχει
. »Drugi je bitak onom bijelom, a drugi
onome kome bijelo pripada«.
42
Kao da bi to bila tajna nad taj-
nama; a onaj koji je spoznao Jedno, počelo, nepokretno, najviše
od svih stvari i najudaljenije od osjetilne spoznaje, taj isti ne bi
mogao uočiti ono što mu je pred očima, ono bijelo i tijelo koje je
u osnovi bijelom, pa bi Parmenidov um očito bio slab u toj stva-
39
Ono što Petrić zove knjigom
O elementima
je u stvari knjiga
De caelo
40
Usp. ARIST. Ph. 185a.10–12: μᾶλλον δ΄ ὁ Μελίσσου φορτικὸς καὶ
οὐκ ἔχων ἀπορίαν͵ ἀλλ΄ ἑνὸς ἀτόπου δοθέντος τὰ ἄλλα συμβαίνει·
τοῦτο δὲ οὐδὲν χαλεπόν.
41
Usp. ARIST. Ph. 186a.32: οὔπω συνεώρα.
42
Usp.ARIST. Ph.186a.31: τῷ εἶναι ἕτερον τὸ λευκὸν καὶ ᾧ ὑπάρχει.
10
15
20
25
