PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 1.
49
ri o kojoj tvrdi u četvrtom poglavlju treće knjige
O duši
: »Kad
spoznaje nešto doista inteligibilno, ne manje spoznaje i ono niže,
dapače još bolje.« Nije tobože vidio da su bijelo i tijelo u kojem
je <bijelo> dvije međusobno različite stvari, i zbog toga je ludo
mislio, da su sva <bića> jedno biće. Iako je spoznao ono što Ari-
stotel piše u trećem poglavlju druge knjige
O nastajanju
: »Drugi
odmah čineći dva <počela>, kao Parmenid, vatru i zemlju čine
njihove mješavine kao posrednike, tj. zrak i vodu;«, on koji je
(kako to stoji u drugom poglavlju 2. knjige
O dijelovima životi-
nja
43
) tvrdio da su vodene životinje toplije od kopnenih i da su
toplije one bez krvi od onih koje imaju krv, ženke od mužjaka i
žene od muževa, napadnut je u velikoj raspravi u dva poglavlja,
kao da je slijep i lišen osjetila i uma.
No bez sumnje to je <zato>, što smo na početku rekli da je
Aristotel napisao svoje knjige u prvom žaru duha (što se događa
svim piscima), a nije ih ipak (smrću preduhitren) pomnjivo pre-
gledao. Da je on te knjige pregledao, ne sumnjam, da bi dokinuo
sve objede (koje su najveći dio njegovih spisa) protiv starih i da
bi popravio druge proturječnosti kojih je posvuda puno. Uistinu
ne smije se ni to mimoići da ni najmanje nije istinito da je Parme-
nid postavio dva principa: toplo i hladno ili (kako tumači Aristo-
tel) vatru i zemlju, nego plamen i noć ili svjetlo i tamu. To jasno
43
Usp. ARIST. PA 648a.25 – 31, Ἔνιοι γὰρ τὰ ἔνυδρα τῶν πεζῶν
θερμότεράφασιν εἶναι͵ λέγοντες ὡς ἐπανισοῖ τὴν ψυχρότητα τοῦ τόπου
ἡ τῆς φύσεως αὐτῶν θερμότης͵ καὶ τὰἄναιμα τῶν ἐναίμων καὶ τὰθήλεα
τῶν ἀρρένων͵ οἷον Παρμενίδης τὰς γυναῖκας τῶν ἀνδρῶν θερμοτέρας
εἶναί φησι καὶ ἕτεροί τινες͵ ὡς διὰ τὴν θερμότητα καὶ πολυαιμούσαις
γινομένων τῶν γυναικείων͵ Ἐμπεδοκλῆς δὲ τοὐναντίον·
20
15
10
5
