PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 1.
51
proizlazi iz njegovih pjesama, onih nekih koje su nam preostale.
Kaže, naime:
[300] » … ovdje je plamen eterski ognja
blag i veoma lagan, odasvud istovjetan sebi,
no neistovjetan drugom, a ono je opet za sebe,
suprotna (mrkla) noć … «
44
.
I kasnije:
45
»Ali, kad sada se sve već naziva svjetlom i noću.«
I:
»Ujedno puno je svjetla sve i nevidljive noći.«
46
Isto sveukupno, dakle, elementi i nebo puni su svjetla i tame,
a ne zemlje i vatre, koje se ne uspinju na nebo, najveći dio svijeta.
Naime, da je i imenovao vatru, kakvu je vatru podrazumijevao,
izrazio je onom riječju
eterska
, ona je, naime, svjetlo zvijezda. Ne-
istinito mu je, dakle, Aristotel podmetnuo toplinu i hladnoću,
zemlju i vatru. Također je daleko od istine tvrdio da su Parme-
nid i Melis poricali nastajanje stvari. Sam taj isti Aristotel u če-
tvrtom poglavlju prve knjige
Mudrosti
potvrđuje suprotno: »Kao
i Parmenid, on, naime, uvodi nastajanje sveukupnosti«. Ako je
postavio nastajanje sveukupnosti, s kojim ga se pravom može
optužiti da je dokinuo nastajanje stvari? Je li drugo od optužbe u
prvom poglavlju
Fizike
? Da je svojstvo Parmenidova i Melisova
načina mišljenja da su
ἀσυλλόγιστοι
47
, da ne zaključuju silogi-
stički. Uistinu, da su preostali svi njihovi spisi, to bismo tako-
đer mogli temeljito istražiti; no dvoje neka nam bude dovoljno
da ovu primjedbu učinimo umjerenom. Jedno što kaže Filopon,
44
Petrićev tekst jako se razlikuje od Dielsa.
45
Usp. PARM. Fragmenta ΠΕΡΙ ΦΥΣΕΩΣ 9.4 αὐτὰρ ἐπειδὴ πάντα
φάος καὶ νὺξ ὀνόμασται.
46
Usp. PARM. Fragmenta ΠΕΡΙ ΦΥΣΕΩΣ 9.6; πᾶν πλέον ἐστὶν ὁμοῦ
φάεος καὶ νυκτὸς ἀφάντου.
47
Usp. ARIST. Ph. 185a.8 – 10: ὅπερ ἀμφότεροι μὲν ἔχουσιν οἱ λόγοι͵
καὶ ὁ Μελίσσου καὶ ὁ Παρμενίδου· καὶ γὰρ ψευδῆ λαμβάνουσι καὶ
ἀσυλλόγιστοί εἰσιν·
5
10
15
20
25
