PERIPATETIČKE RASPRAVE, sv. III. knj. 6.
271
kosti i tako na isti način pristupa također od drugoga ono što je
vlastito pojedinima, a tada doista i masa, koja je mala, kasnije po-
staje velika i tako se događa da mali čovjek postaje velik.« To je
doista navedeno iz
Fedona
da bi se pobila Aristotelova laž kojom
je tvrdio da Platon ništa nije raspravljao o rastu.
Ne manje ga se hvata u laži kad kaže da on nije pisao o mi-
jenjanju, naime u
Teetetu
je pisano ovo: »Kada ostaje u istoj vrsti,
a stari ili postaje iz bijelog crn, ili tvrd iz mekanog, ili se mijenja
nekom drugom promjenom, nije li to prikladno nazvati drugom
vrstom kretanja?«
Aristotel nije ništa uzvišenije poučavao o mijenjanju u 4. po-
glavlju 1. knjige
O nastajanju
: »Mijenjanje je, kad osjetilni subjekt
ostaje, promjena biva u njegovim trpnjama, ili kontrarnim [344]
ili srednjim.« Naime što je ondje rekao:
kad ostaje subjekt
, Platon
je izrazio:
u istoj vrsti
; Aristotel je dodao:
osjetilni,
bez ikakve po-
trebe; ne postoji naime, nijedan subjekt koji ne bi bio osjetilan; a
kontrarne trpnje koje ondje Platon navodi na primjerima crnog
i bijelog, tvrdog i mekanog objasnio je i onim drugim mijenja-
njem, te u 10. knjizi
Zakona
<piše> o istoj stvari: »Uzimajući si <ta
kretanja duše> opet sekundarne tvorce kretanja tijela, vode sve
u rast i smanjivanje, u odvajanje i srastanje i one topline koje za
time slijede…« i ostalo.
Sasvim su, dakle, očevidne te Aristotelove laži, niti ih itko
može opravdati, pa i kad bi rekao da je Aristotel to kod Platona
pobijao, jer nije istinito raspravljao kako o kostima i mesu, tako
i o rastu i mjenjanju; ta obrana, naime, ne pogađa Aristotelove
riječi u kojima bezuvjetno niječe da je Platon išta o tome prenio.
5
10
15
20
25
